Ah ta ljubomora…
Ma jeste, bili ste bar jednom u životu bijesni od jala jer je nekome tko vam nije drag nešto uspjelo. Možda je trajalo samo trenutak, a nakon toga je zavladao razum, ali nikoga to nije mimoišlo. Sa zrelosti, takvi bi nam trenuci trebali biti sve rjeđi, ali nekako ispada da mnogi, što više godine prolaze, postaju sve ogorčeniji i sve ljući na tuđi uspjeh.
Kao da smo nazadovali. Kao da smo se vratili u pećine pa urlikom i na silu, udaranjem o čvrsto kamenje svog nerazumijevanja i neznanja, zahtijevamo da nešto bude kako bi mi željeli.
Kad smo bili mali, roditelji su nas učili da se veselimo tuđoj sreći i pomognemo drugima kad su u nevolji. Pitam se gdje su ta vremena i zar je sav taj trud naših mama, tata, baka i djedova pao u vodu?
Zar smo zaista u vremenu kad nam je sve samo jedan klik udaljeno, postali samo čangrizavci koji žive da bi refreshali news feed i likovali kada pročitaju da je netko u problemu?
Koliko lajkova i poruka sućuti kad imaš tužan status! Ma izbrojiti ih se ne može! Sve vrvi od dušobrižnika, ali kad objaviš sretnu vijest - nigdje nikog. Kao pustopoljina na kojoj vjetar kovitla suhu travu.
Živimo u eri kad je tuđa sreća postala izgovor da se ljutimo, da tračamo i da kroz inboxe prolaze uvrede na račun onih koji nam vjerojatno apsolutno ništa u životu nisu skrivili, osim što su eto toliko "bezobrazni" pa su u svom životu sretni, ispunjeni i uspješni.
Ne vidimo i ne želimo vidjeti
Jednostavno ne marimo što je netko možda u plodove svoga rada, koje sada ubire, uložio sate, dane, mjesece i godine predanoga rada, učenja, odricanja, truda, pokušaja i promašaja i ponovnih početaka. Ne vidimo to i ne želimo to vidjeti. Kao razjareni bikovi kojima se u koridi društvenih mreža maše pred očima, crvenom krpom tuđeg uspjeha, jurišamo u napad zlim jezicima i morem otrova. Sipamo ga bez promišljanja i bez zadrške, toliko željni pronaći nešto loše u životu svog imaginarnog rivala, da bismo se time utješili.
Kao ovisnici kad traže novi fiks.
Žene u tome prednjače. Živimo u eri kada su žene stvorile kultove lažnih ličnosti, oboružane fanovima s Instagrama i istomišljenicima iz raznih Facebook grupa.
Ako želiš biti dio "klike" jednostavno moraš pratiti njihov trend, voljeti onog koga one trenutno vole i mrziti onog tko je otpisan s njihove liste. Ako ih prestaneš podržavati, ako se usudiš imati vlastito mišljenje i stav, klika od tebe pere ruke i gura te na marginu društvenog života, društvenih mreža.
Srce na "zidu", figa u džepu
Ako s druge strane, kao ja stojiš po strani i ne pokušavaš biti ništa više ni manje od onog što jesi, sloviš za frikušu koja se ne uklapa. To što zapravo imaš život van Fejsa i Instagrama, njih se ne tiče. One žive za lajkove, klikove i komentare, za inbox tračeve i masu srca koja si šalju s figom u džepu.
Ponekad se pitam zašto itko želi biti dio nečeg takvog? Zašto se želi okružiti takvim ljudima? Zašto želi pripadati nekoj modernoj sekti u kojoj on kao osoba nije važan? Zašto pristajemo gubiti svoj identitet?
Tehnologija je povezala svijet, ali je zauvijek otuđila ljude.
Misao je to koja mi se često mota po glavi i koja je bolna, jer se bojim kako će odrastati moja djeca? U kakav ću ih to dovesti svijet? Onaj u kojem neću kao moji roditelji moći govoriti "veseli se uspjesima drugih i budi im od pomoći u nevolji", već ću im pričati da paze što govore, kome vjeruju i da svakome prilaze s rezervom, samo da ne budu povrijeđeni?
Sve samo da ih zaštitim od tuđeg jala, ljubomore i zlobe.
Ljudi moji dragi, vi koji me čitate, je li ovo zaista svijet u kojem želimo živjeti? Hoćemo li pristati biti samo marionete? Samo profili na društvenim mrežama koji pokušavaju biti dio neke "klike"?
A ne osobe? Duše? A ne ljudi?
Zapravo se odgovora bojim.