Intimne ispovijesti 'Zbog depresije sam izgubila posao, brak i prijatelje, ali danas sam sretna!'

U posljednjem nastavku našeg specijala donosimo vam iskrene priče dviju žena koje su nam povjerile svoje iskustvo u borbi s depresijom....

 

Vlatka Ročić Petak

Jednostavno sam pregorjela

Borba s depresijom stajala je profesoricu sociologije posla, braka i prijatelja. No, da nije bilo toga, ne bi postala osoba kakva je sad: realna, zadovoljna i spremna pomoći drugima.

- Mislim da danas imam jednake šanse da mi se to ponovno dogodi kao i bilo koja druga osoba - kaže Vlatka Ročić Petak nakon više od desetljeća borbe s depresijom. A iako svi mi možda mislimo kako nema šanse da se nama dogodi takvo što, kad čovjek čuje Vlatkinu priču, ne može a da se ne prepozna u mnogim stvarima, pogotovo ako je žena zatrpana obavezama i ulogama svakodnevnog života i potrebom da svima udovolji i da se svima svidi zanemarujući sebe i svoje potrebe.

 

Na rubu

Vjerojatno popriličan broj žena tako stalno hoda po rubu, samo što im se još nije dogodilo ono što se dogodilo Vlatki - da se poskliznu i padnu s tog ruba. Ili da jednostavno pregore, kao što Vlatka kaže.
Njezin put prema depresiji počeo je oko 1998., kad se počela javljati snažna tjeskoba koja se pretvarala u osjećaj neprestanog straha što će joj donijeti idući dan, osjećaj da ništa što poduzme neće biti dobro.

- Tada sam bila u punom pogonu, radila sam, imala 7-godišnje dijete, bila zatrpana obavezama. Uz to, suprug se liječio od alkoholizma i ja sam mu pomagala u tom procesu, a dogodila su mi se i dva smrtna slučaja bliskih osoba koja su me jako potresla. Okolnosti su se tako posložile da je život zahtijevao od mene više nego što sam tada mogla dati. Trudila sam se trčati na sve strane i biti u svim tim ulogama, što me jako iscrpljivalo pa sam nakon dosta mjeseci osjetila da mi je potrebna pomoć - prisjeća se Vlatka, koja danas vjeruje kako se, da je tada dobila odgovarajuću pomoć, mogla relativno brzo izliječiti. No, nije ju dobila.

- Psihijatrica kojoj sam otišla uopće me nije doživjela. Ja sam htjela pričati o svom životu i o onome što me dovelo u takvo stanje i mucala sam nešto o tome dvadesetak minuta, a ona mi nakon toga nije postavila nikakvo pitanje, nego mi je samo propisala tablete i rekla da dođem za mjesec dana - priča Vlatka, koja tako nije riješila ništa, osim što je, dodaje ironično, otkrila da su tablete čarobne.

 

Još, i još, i još...

Tablete su joj smanjile osjećaj straha i tjeskobe, no javio se problem što je, da bi dobila taj dobar osjećaj, trebala sve više i više tableta. Nakon godinu i pol došla je do faze da joj lijekovi, unatoč sve većoj i većoj količini, više nisu koristili pa su joj se tjeskoba i osjećaj straha vratili.

- Bilo je nevjerojatno koliko sam bila sedirana, kao da sam samu sebe gledala sa strane... To se pretvorilo u tešku ovisnost i tako sam se prestrašila tog svog stanja da sam pobacala sve tablete u smeće. Tada sam prošla užasnu apstinencijsku krizu kakvu nikome ne bih poželjela. Imala sam strašne drhtavice, nisam mogla kontrolirati emocije, rasplakala bih se u bilo kojem trenutku bez ikakva povoda... Ta fizička i psihička apstinencijska kriza trajala je tri mjeseca i to je bilo jako, jako ružno iskustvo - kaže Vlatka, kojoj su i nakon toga ostali svi njezini strahovi i tjeskobe, s tim da je izgubila i povjerenje u liječnike.

U svemu je tome bila posve sama jer u njezinoj okolini, ako je netko i primijetio da se s njom nešto događa, nije komentirao. A i ona je, priznaje, pravi majstor u laganju i može na van biti što god treba.

Tada je, nakon jednoipolgodišnjih pokušaja da normalno živi, odjednom stala i to je bio period za koji smatra da je stvarno ušla u duboku depresiju.

- Osjećala sam se kao da ne postojim, nije mi više bilo stalo ni do čega, ni do posla, ni do djeteta, ni do izgleda... I ovaj put su to primijetili svi, i izvan kuće, a naročito u obitelji. Jer ja tada više apsolutno ništa nisam radila, samo sam ležala, prestala je svaka komunikacija s bilo kim, potpuno sam se zatvorila u sebe. Jednostavno sam pregorjela - zaključuje Vlatka, koja je tada, tri godine nakon početka svojih problema, prvi put završila na liječenju u psihijatrijskoj bolnici, a kasnije je, u razmaku od dvije godine, bila hospitalizirana još četiri puta po tri mjeseca.

Naravno, automatski je stavljena na puno raznih vrsta tableta, od anksiolitika i antidepresiva do stabilizatora raspoloženja i tableta za spavanje. No, dobila je i upozorenje da tablete treba shvatiti samo kao "štaku" i da su one samo trenutno olakšanje. Poruka je bila da treba što više pričati i koristiti terapije razgovorom, uz preporuku da se uključi u vanjsku terapijsku grupu te da na nju odlazi jednom tjedno i kad izađe iz bolnice. Vlatka ta liječenja danas ne smatra lošim iskustvom, iako priznaje da joj u početku nije bio jasan smisao tih grupnih terapija gdje svi "sjede u krug i nešto pričaju".

 

Bolan proces

- Psihoterapija je zapravo vrlo bolan proces. Čovjek ima neki svoj mentalni sklop i obrazac kako se ponaša cijeli život i jako je teško razbiti taj sklop i početi graditi neki drugi, naročito u dobi kad bi već trebao biti izgrađena osoba. To je teško priznati i samome sebi, a kamoli pred grupom. I meni je trebalo mnogo godina da spoznam da su odlasci na terapijske grupe nešto što činim za sebe. Godinama sam odlazila na to samo zato što mi je netko rekao da moram ići, no tek kad sam promijenila kut gledanja, ti su mi razgovori počeli koristiti - kaže Vlatka ističući da je proces unutrašnjeg "preslagivanja" bio dugačak, a rezultat je da posljednjih pet godina ne pije nikakve lijekove.

rocic petak9 211216

I smatra ono što joj se dogodilo na neki način korisnim jer joj je to bio poticaj za promjenu. Da mi se to sve nije dogodilo, danas ne bih bila ovakva kakva jesam, tvrdi Vlatka ističući kako čovjek kroz proces psihoterapije usvoji neke alate koji mu pomažu da se više ne dovede u takvo stanje. Osim toga, danas ima i mrežu ljudi među kojima neki problem odmah "izventilira" i ne čeka više da se stvari nakupe. Ukratko, mnoge je stvari naučila raditi drugačije, no do toga nije bilo lako doći.

Danas je Vlatki jasno da ju je do svega toga dovela silna želja da drugi imaju pozitivnu sliku o njoj.

- Mislim da je najveći problem bilo to što nisam znala postaviti granice i reći "ne mogu" ili "neću" i s time biti ok. Od tolike želje da slika o njemu bude pozitivna, čovjek pristane učiniti mnoge stvari koje nisu dobre za njega. Namećeš si da si uvijek na visini zadatka, a ne u skladu s onim kako se osjećaš. Samo ciljaš što druga osoba treba i pokušavaš raditi ono što misliš da se od tebe očekuje, a ne ono što bi ti htio. U pozadini toga je silna potreba da budeš prihvaćen i voljen i zbog toga si spreman učiniti sve. I zapravo si prema svima super, osim prema sebi. Svoje potrebe tako dugo i temeljito stavljaš na stranu da odjednom imaš osjećaj da više ne postojiš - opisuje Vlatka mentalno stanje koje će mnogima možda zazvučati blisko.

 

Naučeni obrazac ponašanja

To je bio, kaže, stari obrazac ponašanja za koji je znala da je ubija, ali joj je bio poznat, dok joj je neki drugi obrazac bio stran i nov pa joj je bilo teško prijeći na njega. No, uspjela je, jer bez toga oporavka ne bi bilo.
Bolan proces mijenjanja donio joj je i nov, kvalitetniji odnos s kćeri. U vrijeme njezinih najtežih borbi s depresijom kći je bila u buntovnom pubertetskom razdoblju i priznaje da joj nije bilo lako steći njezino poštovanje.

- Njezin stav je dugo bio "ništa ne vrijediš i nikada ništa nećeš moći...". No, danas nas dvije puno bolje komuniciramo nego nekoć. Ovo me iskustvo naučilo da se drugačije ponašam prema njoj, pa je i ona promijenila ponašanje prema meni - priča Vlatka dodajući da je tijekom procesa psihoterapije "otpalo" i mnogo njezinih prijašnjih prijatelja.

- Kako sam se ja mijenjala i više nisam bila spremna ispunjavati sva očekivanja, ljudi su otpadali - priznaje Vlatka naglašavajući da su na njihovo mjesto došli neki novi ljudi koji je ispunjavaju energijom.
Neugodna posljedica Vlatkina liječenja bilo je i to što je na neki način bila prisiljena otići u invalidsku mirovinu. Kako joj je lijepo objasnila liječnica obiteljske medicine, više nije mlada, a i koji bi je poslodavac htio zaposliti s takvim dijagnozama? Iako priznaje da je to realan stav, Vlatki nije bilo lako prihvatiti da je društvo vidi kao beskorisnu.

 

Priključite se i vi!

- Znala sam da imam nešto za dati i zato sam se krajem 2011. pridružila grupi istomišljenika i "stručnjaka po iskustvu" u osnivanju udruge Ludruga. Rad u Ludruzi je moj način da se bavim onim što me zanima i da pomažući sebi pomažem i drugima. Sada imam jako puno posla koji me ispunjava, a i jako je dobar osjećaj dokazati sebi da nije točno da ne vrijedim ništa.

 

Jasminka Ivanković

Liječenje od depresije mi je životna škola

Užasna iskustva iz djetinjstva Jasminku su učinila nesigurnom, naučenom da "guta" i sve drži u sebi. Srećom, danas je naučila voljeti sebe. I misli da je na dobrom putu.

 

Psihijatrijske klinike obično se poistovjećuju s luđacima, no mislim da bi ljudi trebali znati da se problem depresije danas može jako dobro liječiti. Za mene je liječenje bilo životni fakultet jer sam se kroz njega naučila nositi sa životom i biti sretna, a to je osnova svega - kaže 55-godišnja Jasminka Ivanković iz Pakraca, koja se već petnaest godina bori s depresijom. A to je sigurno nešto što bi nam svima dobro došlo jer nema te škole koja nas uči kako da budemo sretni.

I sigurno se svi, prije ili kasnije, nađemo u životnim situacijama s kojima se ne znamo nositi, koje nas pritišću i vuku prema dolje: u stanje depresije iz kojeg se neki više ne uspiju sami izvući. Jasminki se to prvi put počelo događati prije sedamnaest godina, kad je osjetila pojačanu tjeskobu koju nije mogla povezati ni s čim konkretnim.

- Više od mjesec dana osjećala sam se napeto i nervozno i tada sam shvatila da to ne mogu riješiti sama te da trebam potražiti pomoć. Krenula sam na psihoterapiju, što mi je koristilo jer sam vidjela da ipak ima pomoći. Bila sam preplašena i nisam shvaćala što mi se događa: sve je bilo u redu na poslu i kod kuće sa suprugom i djecom, a ja nisam bila dobro... - prisjeća se Jasminka dodajući da je imala osjećaj da svi oko nje vide da se osjeća nenormalno, naročito suprug i djeca, iako se ona jako trudila to sakriti od njih u želji da ih zaštiti i ne zamara svojim problemima.

Foto: Privatni arhiv Djetinjstvo kakvo nikome ne bi poželjela, osjećaj odgovornosti da sve može i mora sama ostavili su posljedice na Jasminki. No danas sve polako sjeda na svoje mjesto što može zahvaliti i novom viđenju sebe - više se voli i cijeni.

 

Prividna hrabrost

Danas smatra da je temelj njezinih problema upravo to što se uvijek ponašala previše zaštitnički prema obitelji s obzirom na to da je sama jako rano izgubila roditelje. Jasminka je proživjela teško djetinjstvo. Otac joj je umro kad je imala samo godinu dana, majka se preudala kad je imala tri godine i tada je dobila očuha kojeg čovjek nikome ne bi poželio.

- Bio je ljubomoran na mamu i tukao ju je, a ja sam sve to gledala. Majka je umrla kad sam imala samo 11 godina i tada sam doživjela šok jer sam ostala posve sama i s očuhom koji me nakon toga počeo seksualno zlostavljati. To užasno djetinjstvo stvorilo je u meni osjećaj nesigurnosti koji sam uvijek potiskivala ili nastojala sakriti iza prividne hrabrosti. No, ona bi uvijek isplivala, najčešće onda kad sam bila zabrinuta zbog djece. Tako sam jako teško doživjela odlazak kćeri na studij, što se poklopilo s početkom mojih napadaja - priča Jasminka, koja je neko vrijeme, na preporuku psihijatrice, uzimala antidepresive i anksiolitike.

Otkrila je i meditaciju, koja joj je jako pomogla pa joj se ubrzo stanje toliko poboljšalo da je prestala piti lijekove i bila dobro dugih sedam godina.

 

Iscrpljenost i potiskivanje

A onda su stvari krenule na loše. Godina 2011. bila je teška za Jasminku: iste godine udala se njezina kći i oženio se sin i u tom se periodu jako puno iscrpljivala. To je, smatra, također jedan od njezinih problema koji su doveli do depresije.

- Uvijek sam davala sve od sebe, nisam znala reći ne i delegirati zadatke. Bojala sam se da će moja djeca misliti da sam loša majka ako nešto ne mogu napraviti. U meni se stvarao osjećaj ljutnje jer sam se osjećala kao žrtva, no za to nisam mogla kriviti djecu. Jednostavno sam davala sebe preko svih granica i tako mi se opet počela vraćati tjeskoba - kaže Jasminka, koja je sve te emocije, i ljutnju, i tugu, i strah, potiskivala, a one su u njoj stvarale buru.

Na kraju je, kaže, to sve kulminiralo i pretvorilo se u depresiju.

- To je osjećaj apsolutne nemoći, toliki da mi se više nije živjelo. No, ja opet nisam htjela time opterećivati svoju obitelj pa sam sve to pokušala sakriti. Kad god su me pitali što se događa, rekla sam da mi nije ništa. Pokušavala sam ih zaštititi, a zapravo sam otežala život i sebi i njima - kaže Jasminka priznajući da joj je trebalo dugih 10 mjeseci kako bi shvatila da ponovno mora potražiti pomoć.

Već ju je, kaže, prvi razgovor sa psihijatricom digao iz mrtvih i ulio joj nadu da ipak ima rješenja. Ponovno je dobila lijekove i ostala u bolnici četiri mjeseca, a kad je izašla, osjećala se dobro. No, nastavila je raditi iste greške i sve potiskivati. Nije joj bilo jasno zašto joj stalno govore da "mora preuzeti odgovornost za svoj život".

 

Tada sam shvatila...

- Uvijek sam se trudila biti maksimalno odgovorna, a opet mi ništa nije uspijevalo. Tek sam poslije shvatila da čovjek, da bi bio zadovoljan, mora naučiti voljeti sam sebe. Ja sam to naučila na liječenju i jako sam zahvalna na tome - kaže Jasminka, koja se upravo vratila iz bolnice u kojoj je ovaj put provela dva mjeseca.

 

Može se dogoditi svakome

- Tamo sam naučila prepoznati simptome i razloge zašto se osjećam loše, a to mi omogućuje da se lakše nosim s tim. Ja sam uvijek udovoljavala svima i išla preko svojih mogućnosti, a to su stvari koje čovjeka na kraju dotuku i dovedu do ruba. Zapravo sam se uvijek trudila biti dobra, ali nisam bila dobra sama sebi. Bilo me strah pokazati emocije, a kad sam dobila dijagnozu, bilo mi je još teže jer većina ljudi misli da je ta bolest kao neka vrsta ludila. No, danas se to može dogoditi svakome. Sve je više mladih koji su depresivni i bila sam jako iznenađena kad sam vidjela da je na odjelu u bolnici više mladih nego starih ljudi - objašnjava Jasminka, koja je u želji da pomogne sebi i drugima odlučila početi o tome otvoreno govoriti.

Danas svima koji imaju takav problem savjetuje da potraže pomoć i da ne misle da se to događa samo njima.

- To se događa mnogima, samo šute i potiskuju to na razne načine, kroz alkohol, cigarete ili nekako drugačije - smatra Jasminka, koja je već nakon prve faze depresije zatvorila svoju trgovinu odjećom, a poslije je shvatila da se više time i ne želi baviti. Prihvatila je ulogu domaćice u kojoj se osjeća ugodno i zahvalna je što suprug dovoljno zarađuje da si to može priuštiti.

 

Strah od odbacivanja

Još se dobro sjeća kako je bila jako usamljena dok se nije počela otvarati.

- Ljudi nisu znali kako bi mi prišli i kako bi se ponašali prema meni. To je bio jedan od težih perioda jer sam se, osim s depresijom, borila i s osjećajem usamljenosti i odbačenosti. Zato je jako važno naučiti se voljeti i poštovati i prihvaćati se onakav kakav jesi, iako to ljudi često doživljavaju kao sebičnost - priča Jasminka, koja je u međuvremenu postala baka troje unučadi, s kojima se druži, no samo onoliko koliko može i želi.

- To je isto jako važno, da učinim onoliko koliko želim i da nemam strah od odbacivanja. Taj strah od odbacivanja koji sam imala u sebi bio mi je gori i od smrti. Sada on više nije u meni, ali još imam određeni osjećaj nesigurnosti. Moram si dati dovoljno vremena da stvari rješavam jednu po jednu. Svi ti problemi nisu se nagomilali za mjesec dana pa se ne mogu tako brzo ni riješiti - realna je Jasminka dodajući da na sve što joj se dogodilo sada gleda pozitivno.

- Znate kako se kaže, svako zlo za neko dobro. Kroz sve to čovjek nauči suosjećati s drugima, postane otvoreniji i spremniji pomoći, razumjeti i prihvatiti druge sa svim njihovim nesavršenostima.

 

O antidepresivima, uputama psihijatra, terapiji te razlici između tuge i depresije čitajte ovdje!

O postporođajnoj depresiji, zabludama i istinama o depresiji te kako si sam pomoći čitajte ovdje!

O razlikama između tuge i depresije pročitajte ovdje.

Facebook komentari