Osobno iskustvo 'Život s OKP-om je noćna mora iz koje nikako da se probudim...'

Dea Marinović

Završila sam studij komunikologije na Hrvatskim studijima, a novinarstvom se bavim gotovo pet godina. Radila sam u dnevnim novinam...

O autoru >

Zagrepčanka Anita M. (30) otvorila nam je dušu, te nam je u iskrenom intervju ispričala kako je to bolovati od poremećaja zbog kojeg je napadaju užasne, paralizirajuće misli da će se nešto loše dogoditi…

 

OKP ili opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u skupinu psiholoških poremećaja koji je nastao zbog kemijske neravnoteže u mozgu te tako uzrokuje pojavu opsesivnih misli i prisilnih radnji (kompulzija).

- Što je za mene OKP? To je noćna mora iz koje se ne mogu probuditi, bolest koja kontrolira cijeli moj dan, a ponekad i noć. Mogu sve, a zapravo ne mogu ništa - iskreno nam govori Zagrepčanka Anita M. (30). OKP je, kaže, oduvijek bio negdje u njoj, još otkako je bila dijete.

Prvi pravi simptomi su joj se javili kad je išla u 5. razred osnovne škole. Počelo je, nastavlja Anita, kompulzivnim pisanjem 'dnevnika' odnosno svake sitnice koja joj se dogodila u danu i to točno u minutu. Nedugo nakon toga javila se opsesija registarskim tablicama. Jednostavno je imala potrebu pamtiti registarske tablice auta pored kojih bi prolazila.

 

Opsesija s brojevima

- Ni dan danas ne znam zašto. Roditelji su me odveli dječjem psihologu, ali to nije imalo nekog učinka. Na prelasku u srednju školu javili su se ozbiljniji simptomi. Počela je opsesija s brojevima, odnosno u mojoj glavi neki su brojevi bili 'dobri', a neki 'loši'. Počele su me napadati užasne, paralizirajuće misli da će se nešto loše dogoditi, a brojevi su bili ključ svega - rekla nam je.

Dodaje da je počela ponavljati najjednostavnije radnje, od oblačenja, šminkanja, pisanja… Sve je, kaže Anita, moralo biti napravljeno određeni broj puta, uz određenu 'dobru' misao kako bi se poništilo sve loše.

- Nisam više mogla bacati smeće jer ako bi se pojavila 'loša' misao u trenutku kada bih nešto bacila, morala sam to opet dotaknuti određeni broj puta i 'dobrom' mišlju poništiti sve. Tada još uvijek nisam znala da imam poremećaj i to me jako plašilo. Nešto ozbiljno nije bilo u redu sa mnom - prisjeća se.

Anita je tada slučajno naišla na članak u jednom tinejdžerskom magazinu, te je shvatila da ima OKP. Imala je i česte napadaje panike, a OKP se toliko pogoršao da je s 18 godina imala prvu veliku krizu.

 

Ne mogu pobijediti

- Nisam više mogla ništa. Imala sam toliko obaveza u školi (uvijek sam bila odlična učenica), a ja nisam mogla čitati ni pisati. Sami odlazak u školu za mene je bio mučenje. Sve se svodilo na beskonačan niz ponavljanja. Tada sam shvatila da ne mogu više sama, da se sa mnom događa nešto što ne mogu pobijediti samo snagom volje - rekla nam je.

Odlučila je sve reći roditeljima, te su zatim potražili pomoć psihijatra.

- Znala sam da ću morati piti lijekove, ali problem kod lijekova za OKP je što nema čarobne pilule. To je metoda pokušaja i pogreške. Jedan lijek djeluje super na jednu osobu, a nikako na drugu. I tako je počelo moje liječenje koje traje već 11 godina. U početku su male doze lijekova bile dovoljne da imam godine mira. Mogla sam živjeti 'normalno'. No, svaki lijek na kraju prestane djelovati i nađem se opet na početku, s OKP-om koji je jači nego ikad. Misli postaju sve gore, ponavljanja sve iscrpljujuća, kvaliteta života nikakva - govori.

 

Besana noć

Aniti je najgora bila jedna večer kad nije mogla spavati zbog opsesivnih misli, te je imala potrebu dotaknuti vrata svoje sobe da ih poništi. To se oduljilo do jutra, svako malo se, kaže, dizala iz kreveta i išla dotaknuti vrata pazeći da pritom ima 'dobru' misao.

Foto: iStock Najduže noći u životu Anita se ne sjeća zbog dobrog provoda, veselog svadbenog ili rođendanskog slavlja, već zbog OKP-a.

- Jednostavno nisam mogla prestati, legla bih u krevet i već bih se morala opet dići i sve ponoviti. Bila sam izbezumljena, potpuno iscrpljena, a mama me pokušavala smiriti i mislim da je uspjela tek oko 7 ujutro. Ti sati i sati ponavljanja su ostavili veliki trag na meni - govori djevojka koja nam je otvorila dušu.

Uvijek kad joj se stanje pogorša, Anita se boji da je joj opet biti tako loše, te da neće moći prestati s ponavljanjima. Odnosno, da će biti zarobljena u vlastitom ludilu. Problem s lijekovima je, kaže Anita, što su oni samo pomoćni kotači.

 

Nema čudesnog izlječenja

- Nema čudesnog izlječenja ili ga ima jako rijetko. Većina ljudi se mora naviknuti živjeti s OKP-om i prihvatiti činjenicu da njihov mozak jednostavno funkcionira na takav način. Opsesivno-kompulzivni poremećaj je jako 'razgranat' i ima tu sposobnost da se uvuče u sve aspekte života. Pokušava uništiti svaku lijepu stvar koja mi se dogodi, svaku promjenu na bolje. Kao na primjer jednu jednostavnu stvar kao što je odlazak u shopping - kaže Anita.

Ona ne može jednostavno kupiti majicu koja joj se sviđa, jer je prvo mora 'provjeriti'. To znači da ne smije imati na sebi brojeve koji je uzrujavaju, a ako ima uzorak on mora biti 'ispravan', drugim riječima, ne smije podsjećati na te iste brojeve.

- Brojim svaku crticu, točkicu ili oblik i to me užasno iscrpljuje - govori.

Anita danas ima 30 godina, te je uz sve ove probleme uspjela završiti težak fakultet. No, još uvijek, kaže, ima dana kada se osjeća tako nesposobnom za život.

 

- Svaki posao mi je težak, svaka radnja mi je teška, uvijek se bojim da će ljudi oko mene primijetiti da imam poremećaj i da će se drukčije odnositi prema meni. Moja obitelj, zaručnik i prijatelji sve znaju i velika su mi podrška. Prihvaćaju me i vole u potpunosti takvu kakva jesam, sa svim mojim 'ludostima' - govori Anita uz smiješak na licu. Dodaje da joj je to velika utjeha i to je tjera da ide naprijed i bori se. Ne želi da je gledaju u lošem stanju jer zna koliko ih to boli.

 

Moram biti dobro

- Oni prolaze moju patnju sa mnom. Zato moram biti dobro. Imam divnu psihijatricu koja me uči kako da se nosim sa svime i popravim si kvalitetu života. Jer život je lijep unatoč svemu. Naučila me da s OKP-om razgovaram kao sa živim bićem i kažem mu da me pusti na miru, jer ja mu baš neću dati ono što želi. Neću mu dati da me kontrolira, da me zatvori u sobu i izolira od ljudi koje volim. Nisam lutka na koncu i sama upravljam svojim životom. Učim kako pomoći samoj sebi - kaže Anita koja trenutačno čita knjigu Jeffreya Schwartza 'Brain Lock - Free Yourself from Obsessive-Compulsive Behavior', te je toplo preporuča svakome tko se bori s OKP-om.

Ta nas knjiga, govori Anita, uči 4 koraka (preimenovanje, pripisivanje stvarnom uzroku, refokusiranje i revalorizacija) s kojima mijenjamo rad našeg mozga i dobivamo slobodu od OKP-a. Ona je tek na prvom koraku koji govori da te užasne misli, te prisilne radnje, nismo mi, već da je to naš OKP. I ta joj spoznaja, kaže, pomaže i smanjuje joj tjeskobu.

- U toj knjizi sam također čitala o drugim slučajevima, o ljudima koji se bore kao i ja. Jedan čovjek je bio prisiljen prati ruke 50-ak puta dnevno, čak 100 puta kad bi mu se stanje pogoršalo. Imao je rane po rukama od naslaga sapuna koje su mu grizle kožu. Jedna žena je svaki put kada bi vozila auto i prešla preko rupe na cesti pomislila kako je nekog udarila. Vraćala bi se na to mjesto i gledala da li itko leži na cesti. Druga se žena bojala da će svaki put kad primi nož (čak i onaj za mazanje) nekoga ubosti. Sve su to ljudi koji su svoj OKP doveli pod kontrolu metodom 4 koraka. Pa ako mogu oni, mogu i ja - zaključila je Anita koja odbija odustati i borit će se koliko god može.

Vjeruje da će možda i ona jednog dana reći: "Da, slobodna sam od OKP-a."

- Svim ljudima koji su bolesni kao i ja, a čitaju ovo, želim poručiti da nisu sami, da se bore i da ne odustaju. Put do cilja je težak, ali cilj je ostvariv. Zapamtite: to niste vi, to je vaš OKP - kaže ova hrabra djevojka.

 

Facebook komentari