Čudo Anić definira na tri načina: biblijski kao pojavu ili čin u kojem se vidi djelo Boga mimo prirodnih zakona; zatim kao “nešto što se događa mimo očekivanja, predviđenog toka ili prirodnih zakona“, te kolokvijalno kao “neobrazložen postupak ili čin“.
U pogledu ”međugorskih fenomena“ ni Katolička crkva još nije načistu je li na njih primjenjiva neka od ovih definicija, i koja. Novinar i pisac Miljenko Smoje implicirao je četvrtu definiciju, još kolokvijalniju, šaleći se da je Gospe učinila privredno čudo u Međugorju.
Religijski gledano, čudo je potvrda Božje moći i Božje sklonosti pokojnom pojedincu (npr. kandidatu za sveca) po čijem zagovoru se zbilo.
Etički gledano, čudo je negacija nepristrane pravednosti. Onaj tko umire od raka ili ostaje uzet uslijed multiple skleroze, unatoč žarkim molitvama, može se zapitati po kojem načelu čudesno ozdravljenje, medicinski neobjašnjivo, slijedi nekome drugome a ne njemu. Biblijsko čudo kojim Bog šalje medvjede da proždru pedesetero djece jer se rugaju ćelavosti proroka otvara etičko pitanje o nerazmjeru kazne. Etičko je pitanje zašto se žrtvom vidi Job, a ne njegova djeca pomrla samo da bi on jačao strpljenje i vjeru.
Etimološki gledano, “čudo“ je vezano s glagolom “čuti“, označava ono nešto što se pročulo, što je čuveno. U tom smislu “međugorski fenomeni“ jesu čudo, jer se o njima i te kako čuje.