Nisam mogao ne primijetiti da postoji odstupanje između činova (koje su nas davili da moramo zapamtiti) i posla koji su oni koji su te činove nosili zapravo obavljali. Primjerice, neke vodove (male jedinice) vodili su vodnici (dočasnici, ili za one malo starije, kao i za moj spelčeker - podoficiri), a neke poručnici (časnici - iliti, oficiri). Slično je bilo i za one malo veće jedinice. tako su neke satnije vodili satnici (po starom, kapetani) a neke opet poručnici (satnik je viši čin od poručnika, možda zato što je sat kompliciraniji od poruke). Ne znam jesu li i prijevode stripova uskladitli s ovim nazivljem. Recimo, je li danas satnik Miki, ili zapovjednik Mark. I je li Blek Stena sada Black Stone. Ili možda - Big Black.
Čvarci, bez luka
Uglavnom, činovi su se razlikovali po broju crtica i točkica. Ili špagica i čvrova. Ili pletera i, ne znam, spletenih pletera. Bilo kako bilo, svi su ih zvali jednako kao i u onoj staroj vojsci - čvarci. Bez luka. Tako dva vojnika mogu imati čvarak više ili manje, a da rade isti posao - i da imaju istu odgovornost. I, naravno, ljudi s istim brojem čvaraka mogu imati različitu odgovornost i biti nadređeni jedni drugima. Kako volim gurat nos u stvari koje me se ne bi trebale ticati, zanimalo me kako to da je vojska tako organizirana.
Kako to saznati? To je malo delikatno jer čačkam po uspješnosti čovjeka u njegovom životnom pozivu. Ljudi su rijetko iskreni (i nerijetko ogorčeni) u takvim situacijama. Zato sam radije od toga da pitam direktno, pitao jedne za druge i polako iskonstruirao priču koja koliko-toliko drži vodu. Sigurno nije skroz točna jer se temelji na mojem varljivom sjećanju, osobnim dojmovima i tada aktualnim tračevima.
Prva stvar koju sam skužio je da tvoj broj čvaraka ovisi o školovanju, iskustvu, radu i zalaganju. I to je tvoja osobna stvar. Informacija o tome koji si posao u hijerarhiji osposobljen obavljati. To je nešto kao titula, ili zvanje. Služba koju obavljaš, s druge strane, ovisi o ustroju. Vojarna (ex. kasarna) treba uvijek točno određeni broj konkretnih zapovjednika. Kad se “križaljka” popuni, ne možeš dalje napredovati dok netko od viših ne izađe iz sustava. Možda zato u vojarnama u kojima nije bilo dovoljno visokih činova, niži činovi dobivaju viša zapovjedništva, dok u vojarnama s više viših časnika, ovi obavljaju posao koji drugdje obavljaju niži.
Kako se dobiva viši čin? Ljudi se dodatno školuju i sakupljaju iskustvo (iako srećom više nema rata u našoj zemlji, sudjelujemo u raznim mirovnim misijama). Ako nisam pogrešno razumio, napredovanje je bilo obavezno. Čovjek je morao napredovati svakih nekoliko godina. Tko ne napreduje na vrijeme, dobije otkaz.
Mi smo Sparta!
Ono što me nemalo iznenadilo je da sam, kad sam se konačno skinuo i počeo raditi na Institutu, skužio da je sustav znanosti organiziran vrlo slično kao u vojsci. Kao da smo Sparta, rekao bi netko. Ne vjerujete? Evo poslušajte.
Znanstvenici imaju činove - zovu se znanstvena zvanja. Zvanja ovise o školovanju jer moraš položiti neke ispite i doktorirati. Ovise o iskustvu, jer moraš sudjelovati u nekom znanstvenom istraživanju. Ovise i o tvom radu jer moraš objavljivati znanstvene radove. Na kraju, ovise i o tvom zalaganju jer moraš objaviti više tih radova u boljim časopisima. Radna mjesta, dakle služba koju znanstvenici obavljaju, ovise o ustroju institucije i za neke od njih je broj ljudi fiksan. Ne mogu napredovati svi koji to možda zaslužuju. Tako nije neobično da netko ima čvarak ili čak dva više u zvanju, nego u svom radnom mjestu. Za razliku od vojske, onaj tko nema zvanje ne može raditi na istoimenom radnom mjestu. Ali zato, baš kao u vojsci, ako ne napreduje na radnom mjestu, dobiva otkaz.
Čvarci u kuhinji
Prije kratkog vremena stupila su na snagu nova pravila za dobivanje čvaraka. U znanosti - za vojsku ne znam. Zašto uopće imamo neka pravila, pitate me. Dobro pitanje. I tu se vraćam na moje iskustvo iz vojske. Primijetio sam da neki ljudi imaju jako visoki čin, a vrlo lošu zapovjednu poziciju, dok su drugi s relativno niskim činovima zauzimali relativno visoke. Pitao sam njihove kolege za objašnjenje. Mnogi su mi spominjali baš ono koje i vama pada na pamet - da sustav napredovanja nije baš najbolji, niti najpošteniji. Je li to doista tako, ili je to bio govor frustracije - teško mi je reći. Bio sam prekratko tamo i premalo sam znao da bih mogao procijeniti. No nisam prekratko u sustavu znanosti da ne bih vidio da taj sustav napredovanja nije najbolji, niti najpošteniji.
Zbog naše izražene sklonosti kuhinjama i kadrovskim križaljkama, ne možemo se pouzdati u najbolji sustav koji imamo na raspolaganju - u starije i iskusnije kolege koji bi morali moći bez pol muke procijeniti tko je spreman za napredovanje, a tko nije. I zato nam trebaju neka jednostavna i jasna pravila.
Kriteriji za dobivanje novog čvarka (napredovanje u zvanju)
Da bi dobili dobra pravila igre, dobro je postaviti neke principe da se putem ne pogubimo pa zaboravimo zašto uopće radimo ta pravila. Evo par (zapravo, nepar) takvih principa:
(1) Kvalitetniji i marljiviji ne smiju biti stavljeni u lošiju poziciju od onih manje kvalitetnih i manje marljivih.
(2) Pravila moraju biti jasna svakome tko se može naći u poziciji da ih primjenjuje, kao i onima na koje će se ona primjenjivati.
(3) Pravila moraju potaknuti one koji rade - da rade bolje i učinkovitije, a one koji ne rade - da ili počnu raditi, ili da sami izađu iz sustava.
Dakle, želimo da su nam znanstvenici što bolji i što marljiviji. Ako su kvalitetni, objavit će jako dobre radove. Jako dobre radove koriste i drugi ljudi pa ih citiraju u svojim radovima. Tako će većina dobrih radova imati veći broj takvih citiranja. Jako dobri radovi mogu se lakše objaviti u jačim časopisima. Časopis je jači ako ima veći prosječan broj citata po članku. Ako se gleda samo razdoblje u zadnjih dvije godine, taj broj se naziva impakt faktorom. Ako sam čovjek izradi rad, obično ga je teže napisati nego ako ga radi veća grupa pa je logično pogledati i prosječan broj citiranja i impakt faktor po znanstveniku. Ono što još nekoga može zanimati je iznos koji je država dala za svakog znanstvenika i tehničara - kroz plaće i kroz znanstvene projekte, članstva u većim grupama i druge dodatne novce. Time mjerimo efikasnost - ostvareni učinak za uloženu državnu kunu u broju radova, citiranja i impakt faktora. Matematika je jednostavna i svatko si sam može ne samo izračunati svoje ukupne bodove, nego ih (točnije sebe) usporediti sa svojim kolegama.
Kvantificiranje učinka
Što je viši impakt i broj citata, te što je manje autora i potrošene love - to je bolji rezultat. Evo kako bi to moglo izgledati za prirodne znanosti: za svaki objavljeni rad nekog autora pomnoži se impakt faktor s brojem citata, a onda se dobiveno podijeli sa brojem autora i s količinom love sa znanstvenog projekta (po osobi) - i onda se to sve fino zbroji za sve radove i dobije se neki broj koji se može uspoređivati.
Dobra stvar s postojanjem jasnih pravila je da će ljudi prirodno pokušati raditi one stvari koje im povećavaju taj njihov broj. Zato je važno je da tu listu ili bazu podataka izradi i ažurira u relativno kratkim vremenskim razmacima (svaka 3-4 mjeseca?) neko nezavisno tijelo (Agencija za znanost i visoko obrazovanje?) kako bi se znanstvenici mogli baviti svojim poslom. Jer to je ideja.
Kako to riješiti za društvene i humanističke znanosti? Tu nažalost imam premalo znanja i iskustva. Volio bih čuti od ljudi iz tog područja - i naših i stranih - što je ono što njih motivira da uopće rade taj posao i što smatraju da je najvažnije u njemu.
Je li to doista rješenje?
Naravno da ne. To je jedan od mogućih putova prema putu prema rješenju. Ne postoji savršeno rješenje - mogu postojati dobre ideje koju se usput treba popravljati ako ne ispunjavaju svrhu koju od njih očekujemo. Zato je važno da se time bave ljudi koji znaju posao. I da svi znamo što time želi postići.
Najčešća zamjerka ovom sustavu je da se ne može rangirati znanstvenike pomoću jednog broja, jedne formule. I to je apsolutno točno. Postoje mnoge stvari koje su teško mjerljive, a jako su bitne - poput doprinosa svakog autora na znanstvenom radu. (To ne samo da je teško mjerljivo, nego se s time vrlo lako manipulira - što se događalo u tolikoj mjeri da bih do kraja ovog teksta mogao nabrajati takve situacije za koje znam u sadašnjem sustavu. Ne prijavljujem ih jer ih je gotovo nemoguće dokazati. Treba li me čuditi da je od svega baš ta fluidna, teško mjerljiva i slabo provjerljiva kategorija u novim pravilima za napredovanje postala jedan od najvažnijih kriterija?)
OK, bitna informacija o tome tko je dao najveći ili ključan doprinos na radu nam fali, ili je imamo ali postoji nezanemariva šansa da je pogrešna. Što da radimo? Jedino što smijemo - ne uzimamo je u obzir i prihvaćamo činjenicu da u našem rezultatu fali nešto bitno. No, baš kao i u drugim stvarima u svom životu, to što nemamo sve bitne informacije ne znači da ujutro nećemo ustajati iz kreveta, već da ćemo sve što vidimo, čujemo, ili pročitamo uzimati sa zrnom soli.
Druga zamjerka je da na ovaj način ne smijemo uspoređivati ljude iz raznih područja znanosti - neka imaju u prosjeku manje impakt faktore, ili nisu jako popularna pa se manje citiraju. No to nije toliki problem - barem u prirodnim znanostima - jer, primjerice, biolog za napredovanje u biologiji može gledati samo ostale biologe pa vidjeti kako stoji među njima. Ako smo teorijski molekularni biolozi možemo iz cijele liste usporediti raspodjelu po bodovima i čvarcima samo za to uže područje. Ako mi sa svojim bodovima stojimo debelo u području gdje su svi ljudi koji se bave sličnim stvarima kao i mi, ali s više čvaraka, mislim da je to dobar pokazatelj da bi bilo krajnje vrijeme da i mi dobijemo koji čvarak više.
Jednako tako možemo se uspoređivati i s drugima iz drugih znanosti - to bi moglo potaknuti ljude da se počnu baviti zanimljivijim problemima. A postoji tu i još jedna zanimljiva dimenzija - naime, ako napravimo dobar posao s ovim rangiranjem, možemo postići da će oni koji su viši na listi koriste tu činjenicu da bi tražili dodatnu lovu, a oni koji su niži imali bi jednostavan recept, jasnu sugestiju, što bi bilo dobro da rade da bi se popeli malo više na listi.
A to je ono što smo zapravo svi mi htjeli.
Neke tehničke napomene za zainteresirane
(1) Zbog specifičnog načina na koji se računa impakt faktor, kao i zbog toga da ona tijekom godina zna varirati u značajnijoj mjeri, broj koji se uzima u formuli mora biti faktor dvije godine prije objavljivanja (taj način je pošteniji, a i ne mora se naknadno korigirati - što sad moramo raditi).
(2) Ovo je pravilnik je o napredovanju u zvanju, a ne na radnom mjestu. Za radna mjesta će postojati povjerenstva koja će pročitati npr. pet-deset najboljih radova u kojima je kandidat napravio najveći doprinos i malo ga propitati o tome, te napraviti međunarodnu recenziju međunarodne prepoznatljivosti kandidata, kako bi se spriječilo da se netko baš došlepa do visoke pozicije.
(3) Kakva god da je formula, bit će kriva - to znamo. No kao u znanosti, tako i ovdje radimo s modelima koje popravljamo kako sakupljamo nove informacije - ova se formula vrlo vjerojatno može značajno popraviti.
(4) Nedavno se zakonskim izmjenama pokušalo ukinuti obaveza napredovanja na više radno mjesto. To je u redu jer ljudi mogu dobiti otkaz neovisno o svojoj kvaliteti jer nema slobodnog višeg radnog mjesta. Ipak, mislim da bi bilo bitno bolje da je ostala obaveza za napredovanje, ali u zvanju. I, baš kao u vojsci, bilo bi korisno podijeliti zvanja na više kategorija - činova. Ona, naime, već postoje na radnim mjestima. Ljudi se u pravilu dvaput izaberu u isto radno mjesto (prvi put je izbor, drugi put reizbor - ali za razliku od politike, ovdje reizbor nije baš fora). Tako nema tri radna mjesta, nego šest. Ako bi plaća ostala vezana za radno mjesto, dio ljudi bi otišao na drugu instituciju. U tom slučaju financiranje države za instituciju koja ima učinkovitije znanstvenike može biti uvećano, a za one koje imaju neučinkovite umanjeno (ili, još bolje, ostavljeno isto - jer sredstva za financiranje znanosti ionako moraju značajnije porasti).
(5) Operativna primjena ove metode trebala bi doći barem 3-4 godina nakon što se izračunaju prve korigirane i potpune tablice (prve potpune bi se trebalo korigirati barem godinu dana da se poprave najočitiji propusti i provede dodatna javna rasprava o tome za što je dobro, a za što loše koristiti te podatke). To je važno da ljudi koji mogu imaju dovoljno vremena za popraviti svoju poziciju na listi.
(6) Svi ti podaci moraju biti javno dostupni svima - i koliko love tko dobiva i koji učinak ostvaruje, kao i alati za pretraživanje baze i izradu izvještaja.
(7) Za neke tehničke, društvene i humanističke znanosti postoji ideja o tome da se radovi objavljuju, a onda i broje, u stručnim umjesto u znanstvenim časopisima. Nažalost s time nemam dovoljno iskustva, pa je to mjesto gdje bi trebala biti prva veća korekcija ovog modela.
Blesimetar na fejsu (grupa za rasprave i komentare):
Blesimetar ‘The Blog’
Prvih dvije i pol godine Blesimetra u tiskanom izdanju:
Blesimetar ‘The Book’