Prošlog ljeta u vrijeme filmskog festivala u Sarajevu sjedio sam na kavi s jednim postarijim engleskim gospodinom, sveučilišnim profesorom filmologije. Bio je svjež, ljetni sarajevski dan, uokolo je glavinjalo mnoštvo festvalaca s laminiranim bedževima, čuli su se svi živi jezici Kule babilonske.
U ugodnom okružju i Britanac se opustio, popustile su mu kočnice otočne suzdržanosti i najednom je počeo govoriti iskreno. Priznao mi je tog popodneva da je istinski zbunjen.
"Gledam sve ove filmske ljude, Bosance, Hrvate i Srbe", rekao je, "komuniciraju, surađuju, sjede po kavama, druže se, sretni su kad se vide. Sve je tako normalno. A opet - ne mogu prestati misliti na to da su tu negdje, u gomili, i oni koji su činili strahote. Svi oni koji su palili, silovali i pljačkali tu su negdje uokolo, neprepoznatljivi". Slušao sam ga i nisam baš znao što bih mu rekao. Na koncu sam mu odgovorio: "To što ste rekli, meni se čini kao odličan opis Europe".
Taj ljetni razgovor pao mi je na pamet koncem prošlog mjeseca kad sam na TV vijestima gledao sudbinu teretnog broda MSC "Napoli" koji se nošen podivljalim kanalom nasukao blizu obale engleskog Devona. Nosač kontejnera pod talijanskom zastavom bio je pred potonućem, a podivljalo more bacilo je na žal kod gradića Branscombe desetine kontejnera punih tehničke robe, kućanskih sprava, posteljine, vina. Devonske klisure, kao zamišljene za kakvu ekranizaciju Thomasa Hardyja, najednom su se pretvorile u nadrealan prizor. Po žutom žalu ležali su posvuda uokolo BMW motocikli, mlinci za kavu, sokovnici, mopedi i boce crnog barika. Sve to blago božje ležalo je na lažini kao tužni, robusni ekocid, a onda su na plažu pristigli maroderi. Svjetina iz okolnih okruga sjatila se na žalo Branscombea, stala čupati robu iz kontejnera, tovariti je u gepeke i vući kući. Na televiziji ti maroderi izgledali su, eto - baš onako engleski. U jaketama od tvida i ugodnim "casual" džemperima čovjek bi ih mogao zamisliti kao epizodiste "Ubojstava u Midsomeru" ili kao kibice neke kriket utakmice. A opet, tako je malo trebalo da se politura oguli, da koprena uljuđenosti nestane u dimu i da se dični stanovnici južnih grofovija pretvore u haračlije nama poznate s bližih strana.
Otimačina
Gleda tako čovjek pitome midsomerce kako raznose motocikle i vino što ih je doplavilo more i padnu mu na pamet likovi Vrdoljakova filma "Kad čuješ zvona", simpatični seljačići koji na znak da je palo susjedno selo s kolima i konjima kreću na juriš u pljačku. Padnu ti
dok gledaš tu otimačinu na La Mancheu na pamet Crnogorci što pustoše konavoske kuće. Sjetiš se naših "majstora" koji se treći dan nakon oluje vraćaju iz sektora Jug s videorekorderima, kravama, motokultivatorima i sličnim akvizicijama. Sjetite se američkog sjeveroistoka kad je šezdesetih godina za samo jedan dan nestalo struje. Pirovanje je počelo već prvu večer, a prve noći provaljene su tisuće izloga i ubijeni deseci ljudi. Istog takvog juriša sjećaju se stariji Nijemci koji pamte Kristalennacht. Jedan takav "kristalennacht" opisuje Dragan Velikić kad u "Astraganu" svog junaka uvodi u fjumansku građansku kuću, gdje on sebe časti finim astrahanskim krznom. Slične noći palih izloga sjećaju se ljudi koji su u Zadru proživjeli rat. Te "staklene noći" 1991. u gradu su uništeni deseci nehrvatskih dućana, a otimačina za sadržajem izloga trajala je cijelu noć. Ante Tomić će mi kasnije opisati prizor koji mu se usjekao u pamćenje kao vizualni simbol čitavog rata. Vidio je dućan cipela, razbijeni izlog i u njemu gomilu porazbacane obuće. A na svoj toj hrpi sjedi neki čovjek, drži pušku papovku i čuva porazbacane postole od podivljale gomile.
Sjećanje
U filmu "Vučje doba" Michela Hanekea isti će takav naoružani čovjek čuvati hranu i vodu, dok tisuće mirnih Francuza hrle u zbjegu iz gradova pred neimenovanom, surom opasnošću. Naoružani ljudi drže ih u šaci i pokornosti. Prizori iz filma sliče onima iz hrvatskog i bosanskog rata, samo žrtve ovaj put govore francuski i pripadaju svijetu koji držimo uljudnim. Michael Haneke veli da je u prvoj verziji film trebao trajati tri sata. Trebao je sadržavati dugi uvod u kojem normalni život korak po korak zatajuje, prvo se osuše špine, pa nestane struje... A onda se dogodio 11. rujna i Haneke je poderao prvih 60 stranica skripta. "Više nikog ne treba uvjeravati kako civilizacija može nestati", rekao je. "To sad znaju svi". Isto kao što sad svi znamo kako malo treba da civilizacija nestane u Branscombeu, Devon. Kao što znamo kako malo treba pravom Arvatu i katoliku da uđe u tuđu kuću, isprazni iz nje kafe aparat i TV, a onda je zapali.
A sjećanje na te naše dične susjede opterećuje nacionalnu memoriju onako kako opterećuje i mog znanca Engleza. Englez je samo u jednom u krivu: što ne razumije da ono što ga tišti nije iznimka, nego pravilo. John Ford i njegov "Liberty Valance" naučili su nas kako svako društvo i svaka demokracija leže na jednom velikom, krvavom zlodjelu, a obično i na još većoj laži. Neki put taj su zločin pobijeni prinčevi u Toweru, dekapitirana Marija Stewart, masakr Albigenza ili pak progoni inovjeraca iberskih Kraljeva Katolika, Isabele i Fernanda. Teško mi se sjetiti europske zemlje koje negdje u svojim stupovima fundamentima ne krije kostur u ormaru. Naša je nesreća što su se ta zlodjela dogodila jučer. Laž je friška, stoga slabo drži vodu. Živimo u svijetu premreženom medijskom slikom, neugodno sjećanje stoga ima dulje korijenje, javna laž teže se lijepi za podlogu i nikako da postane istina. To je tragika hrvatskih "državotvoraca". Državu mi jesmo napravili, ali oni nisu sretni. Jer mit, to ljepilo koje spaja državu, armatura koju ne vidite, ali sve drži na okupu, u nas se nije skrutnuo. U tom smislu, čovjek ih može razumjeti. Ako napraviti državu znači napraviti velepriču, onda taj posao u nas nije dovršen i - srećom - neće ni biti.
Jurica Pavičić
U ugodnom okružju i Britanac se opustio, popustile su mu kočnice otočne suzdržanosti i najednom je počeo govoriti iskreno. Priznao mi je tog popodneva da je istinski zbunjen.
"Gledam sve ove filmske ljude, Bosance, Hrvate i Srbe", rekao je, "komuniciraju, surađuju, sjede po kavama, druže se, sretni su kad se vide. Sve je tako normalno. A opet - ne mogu prestati misliti na to da su tu negdje, u gomili, i oni koji su činili strahote. Svi oni koji su palili, silovali i pljačkali tu su negdje uokolo, neprepoznatljivi". Slušao sam ga i nisam baš znao što bih mu rekao. Na koncu sam mu odgovorio: "To što ste rekli, meni se čini kao odličan opis Europe".
Taj ljetni razgovor pao mi je na pamet koncem prošlog mjeseca kad sam na TV vijestima gledao sudbinu teretnog broda MSC "Napoli" koji se nošen podivljalim kanalom nasukao blizu obale engleskog Devona. Nosač kontejnera pod talijanskom zastavom bio je pred potonućem, a podivljalo more bacilo je na žal kod gradića Branscombe desetine kontejnera punih tehničke robe, kućanskih sprava, posteljine, vina. Devonske klisure, kao zamišljene za kakvu ekranizaciju Thomasa Hardyja, najednom su se pretvorile u nadrealan prizor. Po žutom žalu ležali su posvuda uokolo BMW motocikli, mlinci za kavu, sokovnici, mopedi i boce crnog barika. Sve to blago božje ležalo je na lažini kao tužni, robusni ekocid, a onda su na plažu pristigli maroderi. Svjetina iz okolnih okruga sjatila se na žalo Branscombea, stala čupati robu iz kontejnera, tovariti je u gepeke i vući kući. Na televiziji ti maroderi izgledali su, eto - baš onako engleski. U jaketama od tvida i ugodnim "casual" džemperima čovjek bi ih mogao zamisliti kao epizodiste "Ubojstava u Midsomeru" ili kao kibice neke kriket utakmice. A opet, tako je malo trebalo da se politura oguli, da koprena uljuđenosti nestane u dimu i da se dični stanovnici južnih grofovija pretvore u haračlije nama poznate s bližih strana.
Otimačina
Gleda tako čovjek pitome midsomerce kako raznose motocikle i vino što ih je doplavilo more i padnu mu na pamet likovi Vrdoljakova filma "Kad čuješ zvona", simpatični seljačići koji na znak da je palo susjedno selo s kolima i konjima kreću na juriš u pljačku. Padnu ti
| Naša je nesreća što su se ta zlodjela dogodila jučer. Laž je friška, stoga slabo drži vodu |
Sjećanje
U filmu "Vučje doba" Michela Hanekea isti će takav naoružani čovjek čuvati hranu i vodu, dok tisuće mirnih Francuza hrle u zbjegu iz gradova pred neimenovanom, surom opasnošću. Naoružani ljudi drže ih u šaci i pokornosti. Prizori iz filma sliče onima iz hrvatskog i bosanskog rata, samo žrtve ovaj put govore francuski i pripadaju svijetu koji držimo uljudnim. Michael Haneke veli da je u prvoj verziji film trebao trajati tri sata. Trebao je sadržavati dugi uvod u kojem normalni život korak po korak zatajuje, prvo se osuše špine, pa nestane struje... A onda se dogodio 11. rujna i Haneke je poderao prvih 60 stranica skripta. "Više nikog ne treba uvjeravati kako civilizacija može nestati", rekao je. "To sad znaju svi". Isto kao što sad svi znamo kako malo treba da civilizacija nestane u Branscombeu, Devon. Kao što znamo kako malo treba pravom Arvatu i katoliku da uđe u tuđu kuću, isprazni iz nje kafe aparat i TV, a onda je zapali.
A sjećanje na te naše dične susjede opterećuje nacionalnu memoriju onako kako opterećuje i mog znanca Engleza. Englez je samo u jednom u krivu: što ne razumije da ono što ga tišti nije iznimka, nego pravilo. John Ford i njegov "Liberty Valance" naučili su nas kako svako društvo i svaka demokracija leže na jednom velikom, krvavom zlodjelu, a obično i na još većoj laži. Neki put taj su zločin pobijeni prinčevi u Toweru, dekapitirana Marija Stewart, masakr Albigenza ili pak progoni inovjeraca iberskih Kraljeva Katolika, Isabele i Fernanda. Teško mi se sjetiti europske zemlje koje negdje u svojim stupovima fundamentima ne krije kostur u ormaru. Naša je nesreća što su se ta zlodjela dogodila jučer. Laž je friška, stoga slabo drži vodu. Živimo u svijetu premreženom medijskom slikom, neugodno sjećanje stoga ima dulje korijenje, javna laž teže se lijepi za podlogu i nikako da postane istina. To je tragika hrvatskih "državotvoraca". Državu mi jesmo napravili, ali oni nisu sretni. Jer mit, to ljepilo koje spaja državu, armatura koju ne vidite, ali sve drži na okupu, u nas se nije skrutnuo. U tom smislu, čovjek ih može razumjeti. Ako napraviti državu znači napraviti velepriču, onda taj posao u nas nije dovršen i - srećom - neće ni biti.
Jurica Pavičić