Peta vazmena nedjelja ističe u misnim čitanjima iz Biblije Kristov poziv na obraćenje, teškoće obraćenoga Pavla da ga kršćani prihvate (Dj 9,26-31), sumnje kojima je vjernik podvrgnut od onih koji se ističu kao vjerniji (1 Iv 3,18-24) i jasno Isusovo upozorenje da svaki vjernik - znao to ili ne znao - zapravo živi od trajne povezanosti s njime. Ali danas ne smijemo zaboraviti ni Majčin dan - koji se nastoji slaviti druge svibanjske nedjelje. Za život Crkve i naroda to bi moralo biti važno, a zna li itko što i kako slaviti?
Majku je lako voljeti, ali što željeti majkama da ta ljubav bude zaista utemeljena - i u prirodnom i u kulturnom i u vjerskom smislu? Pravedno je svakoj majci iskazivati zahvalnost i ljubav - ali nisu sve majke jednake. Dijete na to i ne treba misliti, ali ima majki koje rađanjem pokazuju svoju čovječnost, svoju ljubav u darivanju života novom biću, koje prema djeci ne nastupaju sebično, koje žele njihovu sreću, kojima je osobna sreća u sreći djece. Takve ne biraju koje će dijete roditi, a koje - pobaciti.
Majčin dan mogao bi - makar neizravno - biti dan zahvalnosti majkama koje su odustajale od uobičajene prakse pobačaja kao načina najuspješnije regulacije potomstva. No, možda je to danas ukusno ne spominjati... Ipak je prilika hvaliti hrabrosti svake majke koja je svako začeto dijete prihvatila kao dar bračne ljubavi i kao Božji dar.
Jer - riječ je upravo o prihvaćanju i darivanju života! Ne o izvršavanju bračne obveze. Treba jasno reći, u skladu s cijelom kršćanskom tradicijom, da nitko nije dužan rađati. Ima plemenitih bezbračnosti koje i bez rađanja postaju plodnima. Nije to ni samo strah od grijeha. Ima načina bračnoga života bez grijeha i bez potomstva.
Svako bi dijete moralo biti prihvaćeno kao Božji dar. Kome? Pokret “Jedno dijete više” može u tome biti jasniji. Kad roditelji, posebno majka, odluče roditi, to je odluka da to novo biće bude sretno. I da pripadne samo sebi, obitelji, narodu i čovječanstvu, da svojim životom druge usrećuje. Odluka za novi život odluka je za izravni dogovor roditelja s Bogom Stvoriteljem.
Živko Kustić
Majku je lako voljeti, ali što željeti majkama da ta ljubav bude zaista utemeljena - i u prirodnom i u kulturnom i u vjerskom smislu? Pravedno je svakoj majci iskazivati zahvalnost i ljubav - ali nisu sve majke jednake. Dijete na to i ne treba misliti, ali ima majki koje rađanjem pokazuju svoju čovječnost, svoju ljubav u darivanju života novom biću, koje prema djeci ne nastupaju sebično, koje žele njihovu sreću, kojima je osobna sreća u sreći djece. Takve ne biraju koje će dijete roditi, a koje - pobaciti.
Majčin dan mogao bi - makar neizravno - biti dan zahvalnosti majkama koje su odustajale od uobičajene prakse pobačaja kao načina najuspješnije regulacije potomstva. No, možda je to danas ukusno ne spominjati... Ipak je prilika hvaliti hrabrosti svake majke koja je svako začeto dijete prihvatila kao dar bračne ljubavi i kao Božji dar.
Jer - riječ je upravo o prihvaćanju i darivanju života! Ne o izvršavanju bračne obveze. Treba jasno reći, u skladu s cijelom kršćanskom tradicijom, da nitko nije dužan rađati. Ima plemenitih bezbračnosti koje i bez rađanja postaju plodnima. Nije to ni samo strah od grijeha. Ima načina bračnoga života bez grijeha i bez potomstva.
Svako bi dijete moralo biti prihvaćeno kao Božji dar. Kome? Pokret “Jedno dijete više” može u tome biti jasniji. Kad roditelji, posebno majka, odluče roditi, to je odluka da to novo biće bude sretno. I da pripadne samo sebi, obitelji, narodu i čovječanstvu, da svojim životom druge usrećuje. Odluka za novi život odluka je za izravni dogovor roditelja s Bogom Stvoriteljem.
Živko Kustić