Otrov je tvar koja, unesena u organizam ili u dodiru s njime, ubija ili izaziva poremećaje. Otrovom se nazivaju i tvari koje štetno djeluju na okoliš i njegovu ekološku ravnotežu. Otrovi mogu biti prirodni i sintetski. Proučava ih toksikologija.
Otrov je u povijesti korišten za smaknuće (Sokrat je morao popiti kukutu, u njemačkim plinskim komorama korišten je ciklon B, u nekim američkim državama pogubljuju intravenskom injekcijom paralizatora), za atentate (Litvinenko je ubijen radioaktivnim polonijem u čaju), samoubojstva. Ubojstva otrovom smatraju se osobito podlima. Pojedini otrovi se koriste za užitak (alkohol, nikotin, heroin itd.). Uživaju se u subletalnim dozama, ali mogu ubiti. Neki se otrovi koriste u manjim dozama kao lijekovi (najpoznatiji su antibiotici koji truju bakterije; kemoterapija se provodi kemijskim otrovima koji truju bolesne stanice; najrašireniji medicinski otrov je acetilsalicilna kiselina, glavni sastojak aspirina).
Mitridat VI je dnevno pio subletalnu količinu otrova kako bi učinio svoje tijelo imunim na atentat trovanjem.
Na zabuni između pravog i lažnog otrova William Shakespeare je sazdao tragičan kraj Romea i Julije. U romantizmu XIX stoljeća otrovom je često baratao Alexandre Dumas otac (Grof Monte Cristo, Četrdeset i petorica). Nakon toga otrov za ljude iscurio je uglavnom u trivijalnu literaturu, dok je u ekološki osviještenoj trećoj trećini XX stoljeća sve veću važnost dobivao otrov u okolišu. “Otrov” je u hrvatskome postverbal glagola “trovati“, od praslavenskoga “truti, trujon” (hraniti, hranim), od indoevropskog korijena “*ter-” (trti), v. armenski “t’rem” (mijesim).