U ranim devedesetima u Globusu smo izrazito ekstenzivno pratili događaje u Bosni i Hercegovini. Od samog osnivanja Herceg Bosne, preko potpisivanja Washingtonskih sporazuma pa sve do kasnijeg prepolaganog umiranja institucija Herceg Bosne, naš je načelni stav bio kako ta neobična vojno-politička formacija šteti interesima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kako duboko kompromitira hrvatsku državnu politiku te kako na mnogim razinama omogućuje balansiranje srpske i hrvatske krivnje za rat u Bosni.
Naravno, uz takve načelne stavove, koje smo zastupali u komentarima i velikim analitičkim člancima, naši su reporteri redovito izvješćivali s bosanskohercegovačkih ratišta.
Globusovi su se reporteri tako uživo uvjeravali u stavove Darija Kordića i Mate Bobana, glavnih političkih čelnika hercegbosanskih Hrvata, prema BiH (bolje rečeno, protiv BIH), u njihovo duboko neprijateljstvo prema Bošnjacima, u fanatično vjerovanje većine hercegovačkih političara da će se zapadna Hercegovina priključiti Hrvatskoj te u idolopoklonstvo gotovo svih pripadnika struktura Herceg Bosne prema Gojku Šušku i Franji Tuđmanu.
Na terenu se, također, bilo vrlo lako uvjeriti kakva je bila hijerarhija moći unutar Herceg Bosne, tko je stvarno donosio odluke i koliko su formalne titule, osobito u vojnoj hijerarhiji, imale malo veze sa stvarnom moći.
Svi reporteri Globusa koji su pratili hrvatsko-bošnjački rat, baš kao i većina drugih ratnih izvjestitelja, znali su vrlo dobro da general Tihomir Blaškić, iako formalni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane, nije imao pravo donositi nikakve strateške, kao ni važne taktičke, katkad čak ni pojedine operativne odluke.
Znali su da su glavne odluke donosili ili politički vođe, poput Bobana i Kordića, ili warlordsi poput Ivice Rajića i Tute Naletilića...
Drugo, svi koji su bar neko vrijeme proveli na terenu pouzdano su znali da general Blaškić nije dio neformalne hijerarhije moći u HVO-u, kao i to da nema nikakve ozbiljne veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Blaškić, nadalje, nije bio povezan ni s pokojnim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, koji je velikim dijelom bio gospodar rata i mira u hrvatsko-bošnjačkom sukobu.
Naposljetku, vrlo se dobro znalo da Tihomir Blaškić nije protubošnjački raspoložen; dapače, Blaškić je prvih mjeseci svog ratnog staža u Bosni želio suradnju Hrvata i Bošnjaka protiv stvarnog zajedničkog neprijatelja.
Blaškić, naprosto, ni ideološki ni na razini osobnih veza, nije pripadao Herceg Bosni: da im nije bilo neophodno njegovo vojničko znanje, Blaškić nikada ne bi postao jedan od vodećih zapovjednika HVO-a.
Stoga smo svi, koji smo znali istinu o generalu Blaškiću, ostali šokirani nevjerojatnom kaznom od 45 godina zatvora, koju mu je prije četiri godine izrekao Haaški sud.
Bila je to najnepravednija presuda u dosadašnjem djelovanju Suda, što je, uostalom, potvrdilo Žalbeno vijeće, odbacivši čak šesnaest od devetnaest točaka iz prve presude, te osudivši Blaškića na točno onoliku kaznu, koja mu je omogućila da u ponedjeljak, nekoliko dana poslije izricanja konačne presude, izađe iz zatvora.
Sada, kada je i Haaški sud de facto potvrdio da je general Tihomir Blaškić nevin čovjek, a pravomoćno ustvrdio da nije kriv ni za jedno ubojstvo, a kamoli za masakr u Ahmićima ili za progon Bošnjaka, moramo se zapitati tko je kriv što je general Blaškić izgubio osam godina života.
Naravno, pritom ćemo se držati isključivo političkih okvira Blaškićeve tragedije.
Činjenica je da je Haaški sud, na koji se, nedvojbeno, povremeno politički djeluje, tražio krivca za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini: i to ne samo za pojedinačne zločine, nego i za politiku Herceg Bosne, koja je najvećim dijelom zaslužna za hrvatsko-bošnjački rat.
Budući da Haaški sud nije mogao optužiti predsjednika Tuđmana, jer bi time izazvao politički kaos u regiji, s obzirom na to da je ministar Šušak od 1996. godine bio teško bolestan te da je predsjednik Herceg Bosne Mate Boban umro, general Blaškić bio je, nažalost, idealan krivac: radi se, ipak, o čovjeku koji je normalno zapovijedao vojnom strukturom Herceg Bosne, organizacije koju haaško tužiteljstvo smatra zločinačkom.
I dok je Haag tražio krivca preko kojeg će međunarodnoj zajednici poslati jasnu poruku o karakteru Herceg Bosne i o tome da je spreman najoštrije suditi i Hrvatima, a ne samo Srbima, hrvatska državna politika trebala je žrtvu.
Ondašnja hrvatska državna politika trebala je žrtvu iz dva razloga.
Prvo, da bi pokazala kako je spremna surađivati s Haagom, Hrvatska je morala nekoga poslati u Haag: ovdje je važno istaknuti da je Blaškić otišao u Haag gotovo dvije godine ranije od Darija Kordića, stvarnog zapovjednika Hrvata u Herceg Bosni, te da su iste one hrvatske objavještajne službe, koje su Blaškića poslale u Haag, baš negdje u to vrijeme promijenile identitet Ivici Rajiću koji je na terenu imao mnogo veću moć od Blaškića, kako bi Rajića sačuvale od Haaškog suda.
Drugo, hrvatska državna politika trebala je žrtvu i zato da bi prikrila stvarni sustav odlučivanja u Herceg Bosni, a samim tim i krivce.
Naime, posve je nedvojbeno da je u vojnoj hijerarhiji Herceg Bosne postojala dvostruka linija zapovijedanja: jedna formalna, vojnička, i druga politička.
Nema sumnje da je politička linija zapovijedanja, kojoj je ishodište bilo u uredu Mate Bobana u Grudama ili još više u uredu Gojka Šuška u Zagrebu, imala uvjerljivu prednost pred vojnim zapovjednim lancem.
Nadalje, nedvojbeno je da su specijalne postrojbe HVO-a, koje su odgovorne za najgore ratne zločine, bile potpuno izvan vojne linije zapovijedanja.
Hrvatska državna politika u Tuđmanovo vrijeme nije željela dopustiti da se sve to otkrije, jer bi onda za zločine nad Bošnjacima postali odgovorni bosanskohercegovački HDZ i njegovi zagrebački pokrovitelji, prije svega Gojko Šušak.
Tihomir Blaškić trebao je, dakle, svojom žrtvom amnestirati HDZ od krivnje za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini.
Blaškića nitko u ondašnjem državnom i obavještajnom vodstvu nije žalio jer taj čovjek, kako smo napisali, naprosto nije bio jedan od njih.
General Blaškić bio je, dakle, za Haaški sud idealan krivac, jer je svojom formalnom titulom reprezentirao Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, dok je s motrišta hrvatske državne politike bio idealna žrtva, na koju se mogla prebaciti krivnja sa stvarnih krivaca za zločine, koji je mogao poslužiti za prikrivanje stvarnog sustava moći Herceg Bosne i kojeg nitko u ondašnjoj hrvatskoj državnoj politici nije ni pokušao zaštititi.
Sasvim je jasno da je general Blaškić, u konačnici, izgubio osam godina života zato što su nepravedne optužbe, kao i prva, posve nevjerojatna presuda protiv njega, koristile i Haaškom sudu i provoditeljima Šuškove i Bobanove politike Herceg Bosne.
Mnogi su od ljudi koji Blaškića nisu podnosili, koji su zapravo krivi za zločine te koji nisu bili nesretni kada je Blaškić otišao u Haag sada i sami u Haagu, osuđeni na dugogodišnje kazne ili, pak, čekaju suđenje.
Neki su umrli, a pojedinci, osobito oni iz obavještajnog miljea, do kraja će se života pretvarati da nemaju ništa sa slučajem Blaškić i pritom bestidno lagati. Ovdje se, naravno, mora postaviti i pitanje o ulozi pokojnoga predsjednika Tuđmana u slučaju Blaškić.
Iako zvuči kao kuriozitet, činjenica je da neki od transkripta, koje je prije nekoliko godina predsjednik Mesić ustupio Feral Tribuneu, zapravo brane Tuđmana, jer pokazuju da prvi hrvatski predsjednik nije znao za koncentracijske logore za Bošnjake, da je odmah naložio da se logori raspuste te da nije znao za najgore zločine protiv Bošnjaka.
Međutim, dr. Franjo Tuđman svojom je politikom podjele Bosne i Hercegovine bio glavni ideolog i arhitekt Herceg Bosne.
Osim toga, Tuđman je barem do 1998. godine osobno instalirao čelnike Herceg Bosne ili odobravao imenovanja svih vodećih političara Herceg Bosne. Faktička oslobađajuća presuda generalu Blaškiću kristalno jasno pokazuje da su barem za dio hrvatskih zločina u hrvatsko-bošnjačkom ratu odgovorne prije svega političke i sigurnosne strukture unutar Herceg Bosne (koje, naravno, uključuju i one oficire HVO-a koji su bili dio tih struktura, a kojima Blaškić nije pripadao). Utoliko je i konačna odluka Žalbenog vijeća Haaškog suda u slučaju Blaškić još jedna, iako neizravna, vrlo teška osuda politike Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini.
Davor Butković
Naravno, uz takve načelne stavove, koje smo zastupali u komentarima i velikim analitičkim člancima, naši su reporteri redovito izvješćivali s bosanskohercegovačkih ratišta.
Globusovi su se reporteri tako uživo uvjeravali u stavove Darija Kordića i Mate Bobana, glavnih političkih čelnika hercegbosanskih Hrvata, prema BiH (bolje rečeno, protiv BIH), u njihovo duboko neprijateljstvo prema Bošnjacima, u fanatično vjerovanje većine hercegovačkih političara da će se zapadna Hercegovina priključiti Hrvatskoj te u idolopoklonstvo gotovo svih pripadnika struktura Herceg Bosne prema Gojku Šušku i Franji Tuđmanu.
Na terenu se, također, bilo vrlo lako uvjeriti kakva je bila hijerarhija moći unutar Herceg Bosne, tko je stvarno donosio odluke i koliko su formalne titule, osobito u vojnoj hijerarhiji, imale malo veze sa stvarnom moći.
Svi reporteri Globusa koji su pratili hrvatsko-bošnjački rat, baš kao i većina drugih ratnih izvjestitelja, znali su vrlo dobro da general Tihomir Blaškić, iako formalni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane, nije imao pravo donositi nikakve strateške, kao ni važne taktičke, katkad čak ni pojedine operativne odluke.
Znali su da su glavne odluke donosili ili politički vođe, poput Bobana i Kordića, ili warlordsi poput Ivice Rajića i Tute Naletilića...
Drugo, svi koji su bar neko vrijeme proveli na terenu pouzdano su znali da general Blaškić nije dio neformalne hijerarhije moći u HVO-u, kao i to da nema nikakve ozbiljne veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Blaškić, nadalje, nije bio povezan ni s pokojnim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, koji je velikim dijelom bio gospodar rata i mira u hrvatsko-bošnjačkom sukobu.
Naposljetku, vrlo se dobro znalo da Tihomir Blaškić nije protubošnjački raspoložen; dapače, Blaškić je prvih mjeseci svog ratnog staža u Bosni želio suradnju Hrvata i Bošnjaka protiv stvarnog zajedničkog neprijatelja.
Blaškić, naprosto, ni ideološki ni na razini osobnih veza, nije pripadao Herceg Bosni: da im nije bilo neophodno njegovo vojničko znanje, Blaškić nikada ne bi postao jedan od vodećih zapovjednika HVO-a.
Stoga smo svi, koji smo znali istinu o generalu Blaškiću, ostali šokirani nevjerojatnom kaznom od 45 godina zatvora, koju mu je prije četiri godine izrekao Haaški sud.
Bila je to najnepravednija presuda u dosadašnjem djelovanju Suda, što je, uostalom, potvrdilo Žalbeno vijeće, odbacivši čak šesnaest od devetnaest točaka iz prve presude, te osudivši Blaškića na točno onoliku kaznu, koja mu je omogućila da u ponedjeljak, nekoliko dana poslije izricanja konačne presude, izađe iz zatvora.
Sada, kada je i Haaški sud de facto potvrdio da je general Tihomir Blaškić nevin čovjek, a pravomoćno ustvrdio da nije kriv ni za jedno ubojstvo, a kamoli za masakr u Ahmićima ili za progon Bošnjaka, moramo se zapitati tko je kriv što je general Blaškić izgubio osam godina života.
Naravno, pritom ćemo se držati isključivo političkih okvira Blaškićeve tragedije.
Činjenica je da je Haaški sud, na koji se, nedvojbeno, povremeno politički djeluje, tražio krivca za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini: i to ne samo za pojedinačne zločine, nego i za politiku Herceg Bosne, koja je najvećim dijelom zaslužna za hrvatsko-bošnjački rat.
Budući da Haaški sud nije mogao optužiti predsjednika Tuđmana, jer bi time izazvao politički kaos u regiji, s obzirom na to da je ministar Šušak od 1996. godine bio teško bolestan te da je predsjednik Herceg Bosne Mate Boban umro, general Blaškić bio je, nažalost, idealan krivac: radi se, ipak, o čovjeku koji je normalno zapovijedao vojnom strukturom Herceg Bosne, organizacije koju haaško tužiteljstvo smatra zločinačkom.
I dok je Haag tražio krivca preko kojeg će međunarodnoj zajednici poslati jasnu poruku o karakteru Herceg Bosne i o tome da je spreman najoštrije suditi i Hrvatima, a ne samo Srbima, hrvatska državna politika trebala je žrtvu.
Ondašnja hrvatska državna politika trebala je žrtvu iz dva razloga.
Prvo, da bi pokazala kako je spremna surađivati s Haagom, Hrvatska je morala nekoga poslati u Haag: ovdje je važno istaknuti da je Blaškić otišao u Haag gotovo dvije godine ranije od Darija Kordića, stvarnog zapovjednika Hrvata u Herceg Bosni, te da su iste one hrvatske objavještajne službe, koje su Blaškića poslale u Haag, baš negdje u to vrijeme promijenile identitet Ivici Rajiću koji je na terenu imao mnogo veću moć od Blaškića, kako bi Rajića sačuvale od Haaškog suda.
Drugo, hrvatska državna politika trebala je žrtvu i zato da bi prikrila stvarni sustav odlučivanja u Herceg Bosni, a samim tim i krivce.
Naime, posve je nedvojbeno da je u vojnoj hijerarhiji Herceg Bosne postojala dvostruka linija zapovijedanja: jedna formalna, vojnička, i druga politička.
Nema sumnje da je politička linija zapovijedanja, kojoj je ishodište bilo u uredu Mate Bobana u Grudama ili još više u uredu Gojka Šuška u Zagrebu, imala uvjerljivu prednost pred vojnim zapovjednim lancem.
Nadalje, nedvojbeno je da su specijalne postrojbe HVO-a, koje su odgovorne za najgore ratne zločine, bile potpuno izvan vojne linije zapovijedanja.
Hrvatska državna politika u Tuđmanovo vrijeme nije željela dopustiti da se sve to otkrije, jer bi onda za zločine nad Bošnjacima postali odgovorni bosanskohercegovački HDZ i njegovi zagrebački pokrovitelji, prije svega Gojko Šušak.
Tihomir Blaškić trebao je, dakle, svojom žrtvom amnestirati HDZ od krivnje za hrvatske zločine u Bosni i Hercegovini.
Blaškića nitko u ondašnjem državnom i obavještajnom vodstvu nije žalio jer taj čovjek, kako smo napisali, naprosto nije bio jedan od njih.
General Blaškić bio je, dakle, za Haaški sud idealan krivac, jer je svojom formalnom titulom reprezentirao Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, dok je s motrišta hrvatske državne politike bio idealna žrtva, na koju se mogla prebaciti krivnja sa stvarnih krivaca za zločine, koji je mogao poslužiti za prikrivanje stvarnog sustava moći Herceg Bosne i kojeg nitko u ondašnjoj hrvatskoj državnoj politici nije ni pokušao zaštititi.
Sasvim je jasno da je general Blaškić, u konačnici, izgubio osam godina života zato što su nepravedne optužbe, kao i prva, posve nevjerojatna presuda protiv njega, koristile i Haaškom sudu i provoditeljima Šuškove i Bobanove politike Herceg Bosne.
Mnogi su od ljudi koji Blaškića nisu podnosili, koji su zapravo krivi za zločine te koji nisu bili nesretni kada je Blaškić otišao u Haag sada i sami u Haagu, osuđeni na dugogodišnje kazne ili, pak, čekaju suđenje.
Neki su umrli, a pojedinci, osobito oni iz obavještajnog miljea, do kraja će se života pretvarati da nemaju ništa sa slučajem Blaškić i pritom bestidno lagati. Ovdje se, naravno, mora postaviti i pitanje o ulozi pokojnoga predsjednika Tuđmana u slučaju Blaškić.
Iako zvuči kao kuriozitet, činjenica je da neki od transkripta, koje je prije nekoliko godina predsjednik Mesić ustupio Feral Tribuneu, zapravo brane Tuđmana, jer pokazuju da prvi hrvatski predsjednik nije znao za koncentracijske logore za Bošnjake, da je odmah naložio da se logori raspuste te da nije znao za najgore zločine protiv Bošnjaka.
Međutim, dr. Franjo Tuđman svojom je politikom podjele Bosne i Hercegovine bio glavni ideolog i arhitekt Herceg Bosne.
Osim toga, Tuđman je barem do 1998. godine osobno instalirao čelnike Herceg Bosne ili odobravao imenovanja svih vodećih političara Herceg Bosne. Faktička oslobađajuća presuda generalu Blaškiću kristalno jasno pokazuje da su barem za dio hrvatskih zločina u hrvatsko-bošnjačkom ratu odgovorne prije svega političke i sigurnosne strukture unutar Herceg Bosne (koje, naravno, uključuju i one oficire HVO-a koji su bili dio tih struktura, a kojima Blaškić nije pripadao). Utoliko je i konačna odluka Žalbenog vijeća Haaškog suda u slučaju Blaškić još jedna, iako neizravna, vrlo teška osuda politike Franje Tuđmana u Bosni i Hercegovini.
Davor Butković