Sreća je čuvstvo “koje ljudi trajno nastoje postići na različite načine“, precizira Hrvatska enciklopedija. Nema sumnje da je to čuvstvo rezultat djelovanja neorotransmitera i hormona u organizmu, a manje je jasno koliko na te kemikalije i nervne reakcije utječu ini faktori.
Ipak, Hrvatska enciklopedija poučava da osjećaj sreće ne ovisi o životnim okolnostima, materijalnom bogatstvu, inteligenciji, fizičkoj privlačnosti, dobi, roditeljstvu - ali da osjećaj sreće “pojačavaju (…) dobra mreža društvenih odnosa, život u braku, zadovoljstvo poslom i snažno religiozno vjerovanje” (nedovoljno očajan ateist neženja svrstao bi to u monade, ali ne u Leibnizovu smislu).
I u Hrvatskoj enciklopediji je moguće naći članak o neurotransmiterima, kemijskim spojevima koji prenose živčane impulse, pa se navodi da na emocije utječu noradrenalin, dopamin, te serotonin (kojega 90 posto regulira peristaltiku tankog crijeva, dok se samo manji dio sintetizira u središnjemu živčanom sustavu, gdje sudjeluje u suzbijanju boli, utječe na raspoloženje, a njegovo smanjeno lučenje izaziva depresiju te je jedan od uzroka migrene). Endorfine, enzime koji nastaju u hipotalamusu i u hipofizi, nerijetko nazivaju “hormonom sreće”, jer izazivaju i euforično zadovoljstvo.
“Sreća” je u hrvatskome, kako tumači Gluhak, praslavenskog podrijetla (“*s''retja), postverbal glagola “*s''resti” (sresti), gdje “s''” znači “dobar”; češki “št(je)st” i ruski “sčast'e” upućuju na “dobru čest”, “dobar udio”, a time i na ideju da je to udijelio Bog, da je sreća dar od Boga (“Bog sreću dijeli”), usporedi: bogatstvo (tko to nema je ubog ili nebog, što u Grabovca znači “nesretan”).