Šezdeset mi je godina, prije dvije godine otišla sam u mirovinu. Prije dvije godine sam izgubila i starijeg sina od opake bolesti, ne mogu se sabrati i počinjem razmišljati o svom životu i što se sve u njemu dogodilo. Umro mi je muž pun snage i volje za životom kad je mogao živjeti još dvadeset godina. Majku je odnijela neizlječiva bolest u doba kad se mogla veseliti praunucima. Kći je doživjela prometnu nesreću, ne svojom krivnjom, ali poslije dugog liječenja može upotrebljavati samo jednu nogu, a tek joj je 36 godina. Ta nesreća otpuhnula joj je vrlo dobro zaposlenje za koje se tražio visok prosjek ocjena. Očajna je i živčano je stradala. Muž joj je pažljiv i strpljiv, trudi se oko nje i oko dvoje djece, jednom je 12 godina i pred pubertetom je, drugo ide u treći razred osnovne škole, a da ne govorim o njegovom poslu koji je vrlo odgovoran i zahtijeva i da povremeno putuje. Živimo zajedno, točnije, preselila sam se k njima jer imaju prilično velik stan, ali nisam ni ja zdrava, za mnom su dvije operacije, a živci su mi nikakvi. Uz najbolju volju jedva obavljam sve poslove u kući. Nemam vremena da se sastanem sa svojim prijateljicama, nema više ćaskanja, koncerata, obožavam glazbu. Moj zet često dolazi kasno s posla, pa ja moram biti kod kuće. I on je na izmaku snage. Kad malo predahneš i misliš da je sve postalo lakše, nova nevolja je na vidiku i počneš proklinjati život koji je takav da mu ne vidiš kraja, sami tuneli, nepregledne ceste nevolja. Pogledam se ujutro u zrcalo, mogla bih izgledati bolje nego što izgledam, bila sam lijepa žena, ali ove uzastopne nesreće koje se redaju jedna za drugom bez kraja i konca, gomilaju bore, zapustila sam se i kad vidim nekog poznatog obiđem ga jer ja više nisam ono što sam bila. Život me je iscijedio kao krpu. Zašto je nekome dobro, a drugome nije? Zašto ne možeš imati komadić svoga života, zašto veselje izbjegava moj život i sve je oko mene mrak. Ili bolje rečeno: sudbina. Kako da se borim protiv nje? Očajna sam! Bez nade
Ima nečega sudbinskog u sudbini. Kad napokon predahneš stigne te udarac, a kad se od njega oporaviš, već se kotura drugi. Tako se vlak našeg života drmusa, zaustavi se na stanicama, a onda juri dalje. Jedino se razlikuju ljudi: jedni nestrpljivo čekaju da stignu i bace se nekome u zagrljaj, drugi bi da nikad ne stignu jer što ih tamo čeka osim tuge? Trećima je svejedno: što je suđeno, neizbježno je! Kad bi tako bilo, nikad ne bismo nikamo stigli, ne možemo stajati i čekati da nas smrvi brdo koje se valja prema nama, proguta olujno more, iako postoji negdje neka daska na koju se možemo popeti i preživjeti. Kad bi sve bila sudbina, čekali bismo da nas zemlja zaspe i proguta, da prođe spasonosna daska mimo nas, a mi je fatalistički gledamo kako je odnose valovi, a s njome i nas. Svatko ima svoj križ, kako kaže narod, i mora ga nositi. Ne može ga ne nositi kad mu je dan, to je sudbina, ali mora pokušati vukući ga korak po korak naprijed, to nije sudbina. To smo mi i naša volja. U nemirnom moru života ne može propustiti ni jednu dasku koja nas može spasiti pa makar se nagutali mora, ne spašava nas sudbina nego naša snaga i borba da živimo. Znam da vam je teško, ali kad bismo brojili naše nevolje, klonuli bismo. No, život je okrutan i on nas sili da se dignemo i radimo ono što bismo mogli izbjeći. Ima ih i koji mogu: povuku se i vode svoj vedar život gledajući iz prikrajka tuđe bure i nevere. Ni jedno ni drugo nije sudbina nego ono što imaš u sebi. Neke stvari su pitanje srca, a ne sudbine: kad bi ti netko pružio svoje srce da ti pomogne, ne bi razmišljao o sudbini nego o sebi i njemu. To je najljepše što ti može učiniti.