Moj problem: roditelji su mog mladića, točnije, njegova obitelj, sagradili veliku kuću želeći uza se zadržati svoje sinove kad se ožene. Mlađi želi ostati zauvijek u roditeljskom domu, a stariji, moj mladić, kad se oženi, nipošto ne želi živjeti s roditeljima. Smatra da u takvim zajednicama postoji niz problema – od generacijskog jaza pa do ekonomskih upletanja roditelja u život mladog para. Ukućani, na primjer, kad požele, bez pitanja ulaze u njegovu sobu.
Smatrala sam normalnim da dotična osoba ima pravo na privatnost barem u svojoj prostoriji. Čak su i higijenski pribor dijelili, počevši od ručnika, britvica, donjeg rublja. Proglasili su me krivom jer loše na njega utječem.
Vrhunac je bio kad su “njuškajući” ugledali u njegovoj sobi tortu koju sam mu poklonila za rođendan. Nije im dao da je kušaju nego ju je sakrio. Moje iskreno mišljenje je da je njegova obitelj na nekakvoj primitivnoj razini shvaćanja, nije im se svidjelo kad je moj mladić pričao kako ćemo planirati svoj život. Imam dojam da žele potpunu kontrolu nad životom svog starijeg sina, previše se nameću, upleću.
Najradije bih im rekla neka nam puste na miru da živimo svoj život, a oni neka žive svoj! Pogotovo sestra mog mladića koja me ne voli, njezino ponašanje išlo mi je na živce, ponašala se kao da sam joj “otela” brata. Rado je lagala, ali ja se nisam htjela s tim miriti. Pustim li je blizu, znam da sam tada nastradala.
Što da radim sa svima njima? Kako da održim barem neke odnose zbog svog mladića koji je divan, kojemu sam važna, pa i najvažnija? Zahvalna
Osobno mislim da se vi malo previše uplećete u obitelj kojoj pripada vaš mladić. On stanuje u roditeljskoj kući zajedno s roditeljima, još jednim bratom i sestrom, te je posve normalno da ulaze jedan drugom u sobu, jer se kuća smatra cjelinom. To vam ne bi smjelo smetati: ako sam dobro shvatila, vi u toj kući ne živite, niste dio obitelji, za sada ste samo djevojka jednog od dvojice mladića. S obzirom na to morate uskladiti svoje ponašanje.
Čini mi se gotovo nezamislivim da ma tko vašem mladiću pokloni tortu za rođendan, nepristojno je ne podijeliti je s ostalim ukućanima: sakriti je od njih čini mi se neobičnim, makar je darovali i vi. Mjesto torte je nasred stola da mogu svi ukućani u njoj uživati. Nezgodan gaf koji može druge povrijediti! Tu ste se vi trebali uplesti i ne dopustiti svom mladiću da tortu sakrije, umjesto da je u sveopćem veselju razreže i podijeli.
Kako niste iskoristili tu prigodu? Mogli ste briljirati i pokazati svoje umijeće da imate duha, ali i da se na određen način uklopite u one koji će (možda) već sutra biti vaši najbliži. Vaš mladić očigledno nema čvrstu volju, inače bi se odupro ideji s tortom kad je imao priliku da pokaže svoje “ja”. On, čini se, pleše na koncu koji vi držite u svojim ručicama, priklanja se vašoj volji što nije najsretnije. Najsretnije je kad oboje misle isto. Kad jednom uđete kroz vrata kuće njegovih roditelja s cvjetnim vjenčićem na glavi, nastojte da vas prihvate. Preuzeto je reći kako ste svom mladiću divni, veoma važni, najvažniji.
To nas vodi do Voltairea i do oholosti kakvu je on vidi. Mudro je rekao da se oholost malih sastoji u tome da neprestano govore o sebi, oholost velikih je, pak, u tome da o sebi ne govore nikada. Budite, dakle, važni svom mladiću, ali ako ne budete skromniji nego što jeste, mogao bi početi razmišljati o vama. A mi svi imamo mana: može mu se učiniti da ste manje vrijedni nego je mislio. Ali ja mislim da nije mislio!