'Porod nije ništa prema muci dojenja', napisala je nedavno poznanica na društvenoj mreži. To je naravno izazvalo pregršt komentara jer nitko ne voli više dijeliti svoja iskustva javno nego žene, majke, kraljice. A tek koliko su uspješne dojilje pune savjeta…
Poručile su joj neka ustraje, majčino mlijeko nema cijene, dijete bi joj u protivnom moglo imati znatne psihičke, ali i intelektualne probleme. Loš utjecaj na djetetovo zdravlje skoro da nisu imale potrebe posebno ni naglašavati. I, naravno, ako odustane ili ne daj bože nešto krene po zlu s njenim mlijekom, i treba se osjećati grozno, neuspješno. Zato jer majka nedojilja je jednostavno - neuspjeh.
Bolje je i mlijeko pušačice nego umjetno
Toliki prezir neće izazvati ni ona koja se u četiri zida izdere na bebu dok doji, ma može i prositi dojeći. Čak je i pušenje dozvoljeno kod friških majki. Naime, prije koju godinu ambasadorica dojenja bila je jedna takva. Kad je to javno objavljeno rekla je da je bolje i mlijeko majke pušačice nego ono u prahu. Nisam liječnik pa ne znam, ali mene nije uvjerila.
Znam pregršt žena koje su dojile. Znam ih i pregršt koje nisu. Ne bih nikad rekla da su ove druge lošije majke. I sama sam jedna od njih. I nemam namjeru to skrivati. Ionako oduvijek mrzim strah od toga što će selo reći. Jer selo ne zna da sam dala sve od sebe.
Stavljala sam svakih pola sata dijete na prsa mjesec dana. Svaki dan i noć. Onako iscrpljena od poroda i sluđena od umora. Mučila sam se s ragadama, stiskala zube dok me moje obožavano dijete ranjavalo do krvi. Umjesto blaženstva, svaki njen gutljaj me bolio do kostiju. Pa onda upale. Čak sam i pred svekrvom hodala gola do pasa jer sam mislila da ću umrijeti od boli čak i na dodir najmekše tkanine.
Beba na rubu dehidracije
Majke dojilje su uporno kao papige ponavljale 'to je nešto najprirodnije na svijetu, svaka žena može dojiti, samo strpljivo, nitko nije rekao da neće biti teško'.
Slušala sam ih bespogovorno. Dok moja djevojčica nije imala mjesec dana i tek nekoliko grama više. Na rubu dehidracije. Sa svih strana su mi govorili da ne smijem biti slabić, ne smijem misliti na sebe. Sad imam bebu i ona mi mora biti ispred svega. Nema odustajanja.
Zvala sam SOS telefon za dojenje. Molila ih da mi odobre da dam malo adaptiranog mlijeka. Ipak one znaju što ja trebam raditi. Ako one kažu, onda smijem. No, bile su neumoljive: 'Samo stavljaj dijete na prsa i ne odustaj'.
Umorna i bespomoćna, Lada je tražila pomoć i savjet od ženskih grupa i SOS-a za dojilje, jedino što je dobila i osjetila bio je još veći pritisak...
Dijete se najelo, a meni je laknulo
Kćer je bila sve uspavanija, gotovo da nije napredovala. Odlučila sam da je dosta. Odustala sam. Dijete se najelo, a meni je napokon laknulo. Nisam se više javljala na ženskim grupama. Bilo me pomalo i sram. Nekako je bilo prejednostavno. Bila sam previše sretna. A davala sam djetetu UMJETNO MLIJEKO.
Mora da imam neki problem. Vjerojatno sebičnost. Ili nemam dovoljno strpljenja. Ma slabić sam i gotovo.
U drugoj rundi sam išla na tečaj dojenja. Nisam htjela odustati od borbe. Svatko tko me poznaje zna da ne odustajem baš tako lako. Ovaj put me ništa nije moglo iznenaditi. Naučila sam sve o pravilnim položajima bebe, vježbala satima na plastičnoj lutki, doznala sve što moram jesti da mlijeko bude savršeno. Spremila sam najbolju kremu za popucale bradavice u torbu za rodilište. Postala sam doktor za dojenje.
'Ne odustaj, ne odustaj…'
I rodio se moj sin. Opet sve školski savršeno. Brz porod, bez šava, stavili su mi ga odmah na prsa. Bilo je divno. Opet onaj osjećaj blaženstva. Ja hranim svoje dijete. Majka sam po ps-u. Ragade sam ovaj put izbjegla. Ajde bar neka korist od onog učenja.
I opet mali pospanac. Mlijeka naodmet, a on spava snom pravednika. Krene jesti i opet zaspe. Savjetnice su rekle 'budi ga'.
Kad sam došla kući tu je bila i starija seka, dvogodišnjakinja s bezbroj pitanja i željna pažnje i mame. Jedna 'iskusna' prijateljica mi je savjetovala da sjednem na pod i dojim sina, a za to vrijeme čitam kćeri knjigu. Ne znam da li je uopće potrebno reći da mi tako nešto nijednom nije upalilo.
Kad sam došla kući tu je bila i starija seka, dvogodišnjakinja s bezbroj pitanja i željna pažnje i mame. Jedna 'iskusna' prijateljica mi je savjetovala da sjednem na pod i dojim sina, a za to vrijeme čitam kćeri knjigu. Ne znam da li je uopće potrebno reći da mi tako nešto nijednom nije upalilo.
Govorili su mi da malenoga budim čim zaspe na sisi. Moram biti uporna. Stalno mu nuditi sisu. 'Ne odustaj, ne odustaj…' Po noći isto. Kad bih zaspala strgana, ne znajući više gdje sam od umora, zazvonio bi sat da malog pospanca probudim i dam mu jesti. Svaka dva sata. On i dalje nije dobivao na težini. Sve je bilo toliko teško.
Majčino mlijeko je najbolje, ali ne ide uvijek
Pitala sam se što mi je sve to trebalo. Majčinstvo je užas. Toliko muke. Odustala sam. Ponovno.
I dalje ne razumijem kako netko s bezbroj šavova uspješno doji, ne razumijem općenito kako itko uspješno doji. I divim se svakoj toj majci. Ja mislim da je dojenje velika muka, meni i dalje velika nepoznanica. I uopće ne želim reći da majčino mlijeko nije najbolje, ali želim da se zna da ne ide uvijek. Ne ide. I to nije kraj svijeta. I svejedno imam sretnu djecu, zdraviju od većine vršnjaka.
A 'savršene' žene molim da me puste na miru i daju mi pravo na neuspjeh. I svim novim mamama, uplakanima od svoje nesavršenosti.