Fluor je mineral kojeg u prirodi ima u tlu, vodi i u biljnim i životinjskim tkivima. Kod čovjeka ga ima u takozvanim tvrdim tkivima (zubi i kosti) te u krvi. Iz organizma se izlučuje znojem i mokraćom, otprilike 3 mg dnevno. Nije lako reći kolika je dnevna potreba za tim elementom s obzirom na to da postoje razilaženja u mišljenjima.
Općenito, smatra se da je odraslim osobama potrebno od 1,5 do 4 mg dnevno, dok je za adolescente maksimalna dnevna doza 2,5 miligrama.
LEŽI U TVRDIM TKIVIMA
Biološka funkcija fluora je najizraženija u kostima i zubima u čijoj mineralizaciji sudjeluje. Pretpostavlja se da je čak 95 posto ukupnog fluora u ljudskom organizmu upravo u kostima i zubima. U kostima pospješuje proces taloženja kalcija, koji povećava otpornost tkiva.
Osim što fiksira kalcij, fluor sprečava njegovo taloženje u mekim tkivima, primjerice na ligamentima zglobova, čime se mogu izbjeći kalcifikacije tkiva. U zubima sudjeluje u mineralizaciji zubne cakline tijekom razvoja zuba kod djece te ih čini tvrdim i otpornim.
U tom procesu mineralizacije, u kojem se stvara zubna caklina, fluor se pretvara u fluor apatit - mineral koji je puno otporniji na djelovanje kiseline koja se stvara u ustima nakon obroka. Ta kiselina, naime, potiče demineralizaciju cakline jer izaziva raspadanje minerala u njoj, no fluor apatit učinkovito je štiti. U odrasloj dobi fluor pospješuje remineralizaciju cakline koja je stalno izložena agresivnom djelovanju kiseline te smanjuje formiranje plaka blokirajući bakterijski mehanizam koji uzrokuje njegov nastanak.
ŠTITI I SRCE I SLUH
S obzirom na njegovu biološku funkciju fluor je naročito koristan za prevenciju osteoporoze i prijeloma. Ima važnu ulogu u fiksiranju kalcija u kostima te je stoga koristan za jačanje cijelog skeletnog aparata.
Ovaj mineral štiti i od karijesa: zahvaljujući tome što sudjeluje u mineralizaciji zubne cakline, odličan je saveznik protiv napada bakterija koje uzrokuju karijes. Fluor je dobar i za sluh: osobama starije dobi može pomoći da bolje čuju jer se proces mineralizacije kostiju odvija i na razini malih kostiju u unutrašnjem uhu. Fluor je i zaštitnik srca i krvnih žila zato što sprečava kalcifikaciju mekih tkiva i pomaže u njihovoj dekalcifikaciji.
To vrijedi za krvne žile i za cijeli srčani i krvožilni sustav u kojem fluor priječi stvaranje aterosklerotskih plakova do kojih dolazi procesom kalcifikacije žila.
MOŽE BITI OPASAN
Manjak fluora može dovesti do ozbiljnih problema u ljudskom organizmu, ali postoji i naličje: dugotrajno uzimanje fluora ili uzimanje doza većih od preporučenih može izazvati neke ozbiljne bolesti kao što je dentalna fluoroza. Ta bolest pogađa zubni aparat, i to tijekom faze u kojoj se stvara caklina na trajnim zubima, što znači da najčešće obolijevaju djeca između dvije i tri godine, ali mogu oboljeti i djeca sve do osme godine.
Bolest se očituje promjenama u zubnoj caklini, odnosno pojavom bjelkastih mrlja, što se naziva i mramorizacijom. Prvenstveno je to estetski problem, no u težim oblicima bolesti mogu se javiti rupice u caklini koje je čine krhkom i podložnijom nastanku karijesa.
Predoziranje fluorom uzrokuje i skeletnu fluorozu, kod koje dolazi do povećane tvrdoće kostiju, što uzrokuje bolove u zglobovima, otežane pokrete i hod te ukočenost zglobova. Bolest se može razviti u djetinjstvu i stvarati probleme tijekom cijelog života. Višak fluora može uzrokovati i neurološke probleme, odnosno probleme u funkcioniranju mozga i središnjeg živčanog sustava. Može izazvati kognitivni deficit, teškoće u koncentraciji i pamćenju, a može biti i neurotoksičan te kod najtežih slučajeva dovesti do paralize.
Zbog mogućeg djelovanja na endokrini sustav čini se da fluor može izazvati poremećaje štitnjače, naročito hipotireozu uslijed blokiranja proizvodnje hormona štitnjače. Previše fluora u organizmu može uzrokovati i blokiranje djelovanja nekih enzima, primjerice fosfataze, koji su važni za niz bioloških procesa u organizmu, a posebno za sintezu vitamina. Iako još ne postoje čvrsti dokazi, ima pokazatelja da prekomjeran unos te tvari povećava rizik za razvoj raka kostiju i jetre.
FLUORIDACIJA, DA ILI NE?
Od 1942. godine, kad je Henry Trendley Dean, direktor američkog Nacionalnog instituta za stomatološka istraživanja i pionir ispitivanja fluoridacije vode u svrhu prevencije karijesa, uveo profilaksu fluorom, odnosno davanje tableta natrijeva fluorida trudnicama i maloj djeci kako bi se spriječio razvoj karijesa i ojačala zubna caklina, postala je to raširena praksa, koja se danas sve više napušta zbog velikog broja dokaza o štetnosti za zdravlje.
Vrlo je teško, naime, odrediti optimalnu dozu za svakog pojedinca zbog dodatnih izvora fluora u vodi za piće, soli i mlijeku. Osim toga, sva novija istraživanja pokazala su da učinak tableta natrijeva fluorida ne donosi znatno veću zaštitu od karijesa kod trajnih zuba, a uz to takav način suplementacije izravno šteti drugim organima.
Mnogi su znanstvenici upozoravali da prenatalno i postnatalno izlaganje fluoridima za posljedicu ima modifikacije u razvoju središnjeg živčanog sustava, što se očituje promjenama u sposobnosti učenja i pamćenja. Uz to, nekritička upotreba tih tableta može rezultirati akutnim ili kroničnim otrovanjem fluoridom kod djece. Postoji i topička fluoridacija - nanošenje preparata s fluorom na površinu zuba u obliku pasta, otopina i gelova.
Fluor je pritom u izravnom kontaktu s caklinom zuba te se ugrađuje u površinske slojeve zuba. Najraširenija takva metoda je, naravno, korištenje zubnih pasta s fluorom.
I oko njihove potencijalne toksičnosti vode se brojne rasprave, no stručnjaci tvrde da je važno samo paziti da dijete ne proguta veću količinu paste. Djetetu od šest mjeseci do šeste godine treba prati zube dva puta dnevno, a ukupno upotrijebljena količina paste neka ne prelazi veličinu zrna graška. Nakon šeste godine dnevno upotrijebljena količina paste ne smije biti veća od 1 do 2 centimetra.
GDJE SVE IMA FLUORA
Koliko god zvučalo neobično, glavni izvor fluora je pitka voda, i to zahvaljujući fluoridiranju, postupku dodavanja fluorura (soli fluor-hidrične kiseline) u vodu do maksimalnih 1,5 g po litri.
Fluora ima i u mnogim namirnicama, primjerice čaju (čak i onom bez teina) ili grožđicama te u nešto manjoj količini u krumpiru (naročito ako se jede kuhan i neoguljen), žitaricama, soku od naranče, u medu, špinatu i mrkvi.
Ima ga i u proizvodima životinjskog porijekla, poput jaja i sira, u junetini te u ribi (oslić, tuna konzervirana u ulju, losos) i plodovima mora.