Klinika za psihijatriju Vrapče. Ivica prvi put dolazi u seksološku ambulantu. Ima 52 godine. Upravo je odslužio zatvorsku kaznu od devet mjeseci. Rastavljen je, otac dvoje djece. Kaže da sada živi sam, nema posao, prijatelji ne žele čuti za njega. Razlog svemu tome jest to što je znao odlaziti na neka zabačenija mjesta u gradu, tamo dočekivati žene te vikati za njima i pri tome masturbirati.
U nekoliko je navrata to činio i u autobusu, osobito u doba kad nema puno ljudi, tek pokoja žena. Znao bi sjesti do nje te izvaditi penis iz hlača i masturbirati. Kaže kako mu je žao što je zbog toga izgubio posao, ženu, djecu, prijatelje. No, to je, kako on kaže, jače od njega i jednostavno se ne može suzdržati. Upravo je to i razlog što sada dolazi po pomoć, jer se boji da bi ponovno mogao završiti u zatvoru.
Dva oblika poremećaja
Ivica ima stanje koje se naziva ekshibicionizam, a pripada skupini parafiličnih poremećaja. Osoba s ekshibicionizmom postiže seksualnu ugodu i uzbuđenje pokazujući spolovilo drugoj osobi, a posebno ga uzbuđuje kada ta osoba (žena) pokaže uznemirenost, šok, nevjericu.
U pravilu su gotovo svi ekshibicionisti muškarci (u svojoj praksi nisam susreo ženu s ekshibicionističkim poremećajem), a žrtve su žene.
Postoji isključivi i neisključivi oblik ekshibicionizma. Kod isključivog oblika muškarac s ovim stanjem ne može postići uzbuđenje i orgazam na drugi način osim uz ekshibicionistički sadržaj. No, to nužno ne znači da mora takvu radnju i učiniti, već može koristiti maštu ili neki videosadržaj za postizanje ovog uzbuđenja. Kod neisključivog oblika muškarac ima i druge vrste sadržaja koji ga uzbuđuju i uz koje može postići seksualno uzbuđenje i orgazam. Ovi muškarci s neisključivim oblikom nerijetko imaju partnerice s kojima mogu imati i normativni, heteroseksualni odnos (kao i Ivica iz našeg primjera, koji je bio oženjen, imao ženu koja nije znala za njegovu parafiliju sve dok Ivica nije završio na sudu).
Isključivi oblik ekshibicionizma čovjeku stvara veće probleme i patnju, jer nema druge mogućnosti zadovoljenja seksualnog nagona osim u ovakvim aktivnostima.
Osoba s neisključivim ekshibicionizmom može i dulje vrijeme funkcionirati bez ekshibicionističkih aktivnosti jer ima druge mogućnosti uživanja u seksualnosti. No, s obzirom na to da i neisključivim ekshibicionistima ovakav ekshibicionistički sadržaj predstavlja veće zadovoljstvo nego drugi oblici seksualnih maštarija ili aktivnosti, oni se s vremena na vrijeme prepuštaju ovoj svojoj maštariji ili aktivnosti. Također, ekshibicionizam može biti ego sinton ili ego diston
Ego sintoni ekshibicionizam jest onaj kod kojeg osoba smatra da je njezina ekshibicionistička aktivnost njoj prihvatljiva i smatra je dijelom sebe, prihvaća ovu vrstu svoje seksualnosti. Iz tog razloga osobe s ego sintonim ekshibicionizmom neće tražiti stručnu pomoć.
S druge strane, ego distoni ekshibicionizam jest onaj kod kojeg osoba smatra da je njezina seksualnost izopačena i poremećena, ne voli i ne želi imati ovakvo stanje, želi se promijeniti, želi biti drugačija, želi imati normativnije seksualne želje i aktivnosti.
Osobe s ego distonim ekshibicionizmom prije će potražiti pomoć, upravo zbog ove svoje unutarnje motivacije.
Razne tehnike liječenja
Ekshibicionizam, kao i druge vrste parafilija, najčešće počinje u vrijeme puberteta. Dakle, osoba od rane dobi, od prvih seksualnih maštarija, doživljava uzbuđenje prilikom pokazivanja spolovila osobama koje to ne očekuju (i/ili mašta o tome). Prilikom masturbacije mašta o ovakvim sadržajima. Upravo ovakvo maštanje tijekom masturbacije, osobito kad je učestalo, učvršćuje parafilično (u ovom slučaju ekshibicionističko) uzbuđivanje. Najveći broj muškaraca s ekshibicionizmom navodi da su ovakva maštanja i aktivnosti pokazivali od adolescencije.
S druge strane, dio djece i mladih ljudi koji pokazuju ekshibicionističko ponašanje u mladosti ne moraju i u odrasloj dobi imati ovakve maštarije. Naime, kod dijela djece radit će se samo o razvojnoj fazi, npr. u doba srednje škole. Ova djeca obično pokazuju spolovilo u razredu, na nastavi ili poslije škole. Obično se radi o djeci nižih intelektualnih sposobnosti ili od djeci koja su izolirana, slabih socijalnih vještina.
Također, kod neke djece sa smetnjama u ponašanju ekshibicionističko ponašanje može biti dio njihove želje za privlačenjem pažnje i pokazivanjem prkosa i opiranja autoritetima. U svim ovim slučajevima govorimo o ekshibicionističkom ponašanju, ali ne i o pravom ekshibicionizmu u užem smislu. Ekshibicionizam je jedan od parafiličnih poremećaja.
Reakcije društva i pojedinaca prema osobama s parafilijama obično su negativne.
Parafilični poremećaji su oni u kojima osobu seksualno privlače sadržaji koji nisu primarno vezani uz genitalije i seksualnost, tj. osobe koje ne mogu dati pristanak. Primjeri parafilija jesu fetišizam, sadizam, mazohizam, froterizam, pedofilija, zoofilija, voajerizam. Najveći broj osoba s ekshibicionizmom ne traži stručnu pomoć. No, budući da je ekshibicionistička aktivnost kažnjiva (jer uznemiruje žrtve), katkad se upućuju na liječenje po nalogu suda, a katkad se sami javljaju na liječenje (kao u slučaju našeg Ivice) nakon zatvorskog liječenja ili nakon uvjetne osude, bojeći se da bi u sljedećoj situaciji mogli dobiti zatvorsku kaznu.
Ovakva vanjska motivacija slabija je od unutarnje motivacije, tj. situacije kad osoba sama želi promjenu, kad joj je ekshibicionizam ego diston, te se želi promijeniti, želi biti drugačija. Unutarnja motivacija je važan faktor uspjeha liječenja. Osoba koja ima samo vanjsku motivaciju željet će izbjeći sankcije te će njezin primarni cilj liječenja biti upravo usmjeren na to, a ne na promjenu svojih fantazija ili ponašanja. U liječenju se koriste različite tehnike, no jedna od važnijih jest kontrola ponašanja. Naime, kao i kod normativne seksualnosti, osoba s parafilijom treba naučiti kontrolu svojega ponašanja.
Ni muška osoba koju seksualno privlače odrasle žene, a nema partnericu, ne napada žene po ulici, već kontrolira svoj seksualni poriv. Isto treba naučiti i osoba s ekshibicionizmom. Zbog toga je vrlo važno utvrditi koje su to situacije koje osobu stavljaju u posebno rizičan položaj da počini ekshibicionističku aktivnost. To mogu biti vanjske okolnosti (npr. vožnja u autobusu u kojem ima malo putnika, tek nekoliko žena, kako to opisuje Ivica). Dakle, ako osoba zna koja je to rizična situacija, trebala bi je izbjegavati. Najčešće to nisu samo vanjske situacije, već i unutarnji osjećaji. Npr. osoba s ekshibicionizmom može kontrolirati svoj seksualni poriv u normalnim i uobičajenim situacijama, no ne može kad se osjeća napušteno ili osamljeno.
Gubitak kontrole
U prvom koraku potrebno je utvrditi koja su to emocionalna stanja koja dovode do gubitka kontrole. U sljedećoj fazi, uz pomoć stručnjaka, mogu se pronaći načini rješavanja ovog emocionalnog stanja (npr. to mogu biti tehnike relaksacije, učenje socijalnih vještina, psihoterapija i slično). U kontroli ponašanja mogu pomoći i neki lijekovi pa nerijetko osobama s parafilijama dajemo psihofarmake koji im mogu pomoći da svoje ponašanje lakše kontroliraju.
Budući da masturbacija uz ekshibicionistički sadržaj utvrđuje i potkrepljuje ovu vrstu uzbuđivanja, potrebno je da osoba nađe neki drugi, neekshibicionistički sadržaj, koji joj je dovoljno uzbudljiv da uz njega može postići uzbuđenje i orgazam te da masturbira uz ovakav sadržaj. Zbog toga u liječenju parafilija može pomoći i psihoterapijski rad na širenju seksualnih skripti.
Reakcije društva i pojedinaca prema osobama s parafilijama obično su negativne, no ne smijemo zaboraviti da i osobe s ekshibicionizmom mogu patiti zbog svoje parafilije, a da dio njih nije educiran i ne zna da im se može pomoći.