Neriješena priča Na kraju shvatiš da sto posto možeš vjerovati jedino sebi

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Kad napravimo onaj cijeli krug, od nepovjerenja do povjerenja ili obrnuto, i kad se opet vratimo na početak, na točku s koje smo krenuli, bit ćemo apsolutno sigurne da jedino biće kojem sto posto možemo vjerovati jesmo mi same.

 

Kako muškarci nanjuše slobodnu ženu? Dajemo li im mi neke signale, kojih ni same nismo svjesne? Ili smo naprosto otvorenije kad smo slobodne, čak i prema onima do kojih nam uopće nije stalo. A kad ti do nekog uopće nije stalo onda je potpuno svejedno jesmo li mi slobodne ili ne - ne bi dobio ništa da je zadnji na svijetu.

Bilo kako bilo, kod mene su oživjeli duhovi prošlosti. Pa gotovo svi! Bome ni sama ne vjerujem da ih je toliko bilo. A sa svakim je bila veza! A svaka očito nezavršena!

Za mene je pametnije ne vjerovati u karmu, jer da vjerujem, ovaj metež prošlosti ozbiljno bi me trebao zabrinuti. A tek je poluvrijeme!

 

Još nije gotovo...

Prošlost je odlučila oživjeti, iz zaborava je podigla onih dvojicu-trojicu što su me, ono jednom prije, koštali ozbiljnih lomova na srcu. Onih dvoje-troje što sam i ja njih koštala istog. Što smo si, jednom prije, kad smo još vjerovali da će ljubav na kraju pobijediti, zabili zube jedno drugom duboko u meso i eno ih, izgleda, i danas tamo zabijene.

Sjekutići, očnjaci, kutnjaci (naročito kutnjaci u ovom zadnjem bivšem) - sve je na nekom energetskom nivou još uvijek zabijeno u neko energetsko tijelo nezavršenih odnosa. Svatko od nas pokušava još uvijek dobiti završenu, ali neriješenu priču iz davnina. A ja jedna, a njih četa.

Ja se branim zaboravom, oni osvajanjem. Oni ratuju, a ja nemam što za izgubiti. Osim onoga što još nisam osvojila.

Tako ja, u ovoj fazi slobodna, javim se na poziv svakom od njih, jedva se sjećajući prošlosti, no pravim se ipak da sve pamtim.

 

Sve je prošlost

Počnu priče kakti lišene emocija jer sad više, je l', nije važno tko je kome, kako, što i zašto. Sad je sve prošlo, i strast i bijes i želja. Za osvetom. Prošlost je podijelila stečenu ljubav: jednome sjećanja, drugome nada; jednome gorčina, drugome suhoća; jednome je uzela meso, drugome krv. Svu nastalu emocionalnu imovinu podijelili smo na pola, ili više.

Pitaš se što ostaje od nas protekom vremena. Ja sam, eto, sigurna da se, za razliku od ove materijalne imovine, emocionalni gubici zbrajaju umjesto da se oduzimaju - tako da gubljenjem bivamo sve više umjesto sve manje.

Kako sada stvari stoje i kad cijela ova šarada dođe kraju ja bih mogla biti emocionalna milijarderka, skupa sa Silvom (mojom prijateljicom). Jer ona žena koja se prepusti novom muškarcu, unatoč svim svojim ranama i ožiljcima, unatoč iskustvima i sjećanjima, unatoč još svježeg mirisa izdaja i boli; ona koja se usprkos svemu preda novom muškarcu i novom iskustvu za mene je naprosto najinteligentnija od svih.

 

Apsolutno sigurna

Kad napravimo onaj cijeli krug, od nepovjerenja do povjerenja ili obrnuto, i kad se opet vratimo na početak, na točku s koje smo krenuli, no ipak s izmijenjenom sviješću, bit ćemo apsolutno sigurne da jedino biće kojem sto posto možemo vjerovati jesmo mi same.

Kad nađeš u sebi ono što životima tražiš u drugima jedan veliki teret pada s naših ramena.

Zato prošlost prošlosti! Završili ju ili ne! Ponovit će se u nekom obliku bez obzira na naša nastojanja. Stoga radije idem naprijed. Znam i prema kome! On još ne zna, nije siguran. Možda samo nagađa, zamišlja. No sada nije vrijeme za žurbu. Sada je vrijeme za kontemplaciju, za sabiranje misli, za preseljenje života s jedne adrese na drugu. Zato ga puštam još malo. Ne dam od sebe skoro ništa; gotovo da mu se i oduzimam. No, ako je suditi po onoj emocionalnoj matematici, onda je on oduzimanjem na dobitku. Isto kao i ja.

 

Facebook komentari