Što je to Ljubav? Priznajem, imam vrlo neobične načine na koje ju otkrivam. Jednom riječju sve se svodi na sistem eliminacije, tako što prvo zaključim sve što ljubav nije. Od prvog dana pa sve do zadnjeg čerupam to stanje, komad po komad, tako da mi na kraju, kad završim s njom, Ljubav izgleda kao kokoš za juhu: obezglavljeno, očerupano i jadno. Istina, i kad ona sa mnom završi ja izgledam posve isto.
Događa li se to samo meni ili se meni događa brže nego drugima? Ma ne gubim ja entuzijazam, dapače, samo razmišljam pred tastaturom: raspon intelekta koji s godinama jača (pa taman i kad su u pitanju kokoši) poništavam progresivnim slabljenjem pamćenja (jer i to s vremenom jača), pa mi tako brzina ostaje nepromijenjena. A možda da se okrenem naopako i unazad?
Što će mi nada?
Ma kakvi! Nisam ja izgubila entuzijazam, samo sam ga ukrasila sarkazmom, pa umjesto leptirića u trbuhu, na pragu nove ljubavi ponosno recitiram Dantea: 'Ostavite svaku nadu vi koji ulazite...' A i što će mi uopće nada? Previše sam Nietzschea čitala da vjerujem toj lažljivoj dami. Stoga ću Nadu poput metle ostaviti pred vratima nove veze... kad ih nađem.
Dakle, plan je zasada ovakav: prvo naći izlaz iz aktualne veze, pa na kratko u sobu za dekompresiju, potom otapkati do vrata nove veze te ostaviti svaku nadu, mi koji ulazimo, na tom paklenom pragu. Ne bi ni njemu preporučila da nosi nadu sa sobom, jer ipak ću mu ja biti suputnik. Plan je, dakle, prepustiti se bezuvjetno jer ako je suditi po Danteu, trebali bi izaći na drugu stranu van. I eto me opet, nepopravljivi optimist, iscijedim nadu nasred pakla, jer za izići na drugu stranu van, prevedeno u moj životni stil i iskustvo, značilo bi dočekati zlatni pir. Dakle, križam jedan 'pakao' na 'to do' listi.
Mogu zamisliti kako ostavljam i nadu i Louboutin cipele ispred vrata, mogu zamisliti kako se bacam naglavce kroz svih 9 krugova, mogu čak zamisliti i okršaj s Nečastivim, ali ne mogu zamisliti jednu vezu do kraja života. Kako da, pobogu, živim s nekim kome sam svo perje počupala? Kako da živim s nekim tko je meni počupao svo moje? Kako da dožive zlatni pir dva pijetla koji su se poklali na smrt? Katastrofa! Tu bi bilo svega osim zlata.
Da se mene pita, taj bi pir imao posve drugačiji epitet, a miris bi mu se osjetio na kilometre.
Dakle, plan je onda ipak ovakav: Ili da uzmem metlu zvanu Nada, okrenem i vratima i vezi leđa te odletim (na metli, da), kao uvijek u smjeru vjetra! Ili da se pak motam oko tih vrata, kao pravim se da metem, još nekih 20-ak godina, a onda odvažno uđem, puna sebe, u pakao s njim nekim nesretnikom. Da krepam nasred pakla kao Aleksandar Makedonski - on nasred svijeta tražeći mu kraj, ja nasred braka također tražeći mu kraj. Oboje, dakle, neuspješno.
A za slučaj da se zaljubim u Talijana: 'Lasciate ogni speranza voi ch'entrate...' (Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.)