Neka razum caruje Pustiti srce da te vodi isto je kao ostaviti dvogodišnjaka samog doma

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Ipak, bez emocija život bi bio suhoparan i dosadan kao jelo bez soli i papra, bljutavo i bljakasto. Treba ipak, svako toliko, umočiti prst u neki pekmez...

 

Jučer mi je moja prijateljica Silva napisala vrlo kratku poruku: "Postoje dvije vrste boli: bol koja te ojača i ona beskorisna koja samo uzrokuje patnju".

Dobro znam njezinu priču i znam da je bol koja ju je promijenila u jednom trenutku postala potpuno suluda i beskorisna. Znam i kada je postala. Više ništa iz te boli nije moglo niknuti, daljnja se transformacija nije imala mjesta gdje dešavati. Umjesto rasta, umjesto ekspanzije i pomicanja granica tada imamo suprotan efekt - efekt sužavanja i kontrakcija.

 

Uđeš kao jedna, izađeš kao druga osoba

Silva se, zaljubivši se u tog svog dragog, usudila proći kroz neku Božansku mašinu gdje uđeš kao jedna osoba, a izađeš potpuno nova. Tu nema probnog perioda, nema "pa ćemo vidjeti"; jednom kad pristaneš ući potpisao si ugovor s ovim gore s vrlo nesigurnim ishodom.

Ponekad bi mene boljela njezina bol, nisam znala otkuda joj tolika snaga, no to je ipak Silva - jedna jedina: najbolja, najsnažnija i jedna od najinteligentnijih osoba koje poznajem.

Ona nije imala vremena za gubljenje, ona ne želi izgubiti ni trenutak (a kamoli živote!) na hvatanje vlastitog repa.

Silva se željela ponovno roditi u ovom tijelu, sa živim sjećanjima, no sada je i sama svjesna da je korisna bol postala beskorisna; patnja je postala samoj sebi svrha. No, kako napraviti kraj na nečemu što je već doživjelo kraj? Zašto razvlačimo? Zašto rastežemo? Zašto smo toliko nesigurni krenuti naprijed? Kada su nam srce i um na dijametralno suprotnim točkama, kako srcu objasniti da sjaši?

 

Ne smiju samo emocije upravljati

Ja vjerujem u um. Vjerujem da je sudbina u kojoj um ne caruje sama patnja i kaos. Ne smiju samo emocije upravljati našim životom. Nešto u zadnje vrijeme, kad to kažeš, ljudi te čudno gledaju, kao da si hladna, bezosjećajna i proračunata osoba. Gledaju te "duhovnjaci" kao da si na nižem stupnju razvoja.

Simbolika uma je, uz uzlazni trend duše, nekako postala stigmatizirana. No, bilo kako bilo, i bez obzira na trendove, moj um caruje. I ne isključuje emocije!

Dapače bez emocija život bi bio suhoparan i dosadan kao jelo bez soli i papra, bljutavo i bljakasto. Treba ipak, svako toliko, umočiti prst u neki pekmez, napraviti neko sranje, pustiti emocijama da nas zabave i umore, i na vrijeme podvući crtu. No, kada je to vrijeme? Kada je pravo vrijeme? I kako napraviti kraj?

Pustiti emocijama da nam sudbinu kroje isto je kao pustiti dvogodišnje dijete samo u kući. Jako loše i jako nepromišljeno. Onda izmišljamo kojekakve termine tipa karma, sudbina, kismet, serendipity.... ima ih! Smislile smo tisuću načina izbjegnemo odgovornost, da se ne uhvatimo u koštac s vlastitom glupošću (jer emocija uz izostanak uma jest upravo glupost) samo da ne moramo stati kad nam zdrav razum kaže da je dosta. Nije to srce, niti je to ljubav; to su emocije i to je glupost. Ljubav svira u jednoj višoj oktavi. A granica između toga jest upravo ona Silvina bol koja je ili korisna ili beskorisna. Bol ima samo jedna vrata na koja ulazi, a to su emocije, no kada bi mogli naučiti upravljati emocijama bi li to onda i dalje bile emocije? Poput vode.... emocije se razlijevaju sve dok ne dodirnu stijenku korita.

 

A na kraju se dogodi...

Silva je dodirnula stijenku korita. Bol je postala sasvim beskorisna. Zapravo, ima nas malo koje nismo, svaka na svoj način, dodirnule rub i pitale se: čemu sve ovo? Ne samo to, moraš se pitati i dalje: zašto? Kako? Kako smo se doveli do ovdje? Zašto se ljubav pretvorila u bol? Čijim nemarom? Čijim previdom?

Na početku, naša ljubav bila je njihova. U našoj ljubavi mogao je uživati samo taj jedan - ti i on. Onda se desi kuršlus, jedan za drugim, onaj trenutak kada razlivena voda udari o korito, pa se upali razum i naša ljubav za njih postane samo naša. Naša inspiracija, naš eliksir, naša Aladdinova špilja. I tu caruje naš um.

 

Facebook komentari