Portfolio mojih frajera nije toliko brojčano impresivan (ali nije baš ni totalna katastrofa), no onaj neki zajednički Curriculum osobnosti vrlo je osebujan, da ne kažem žestok. Portfolio mojih frajera učinio me svojevrsnim ljubavnim žoharom. Naime, preživjeti moje likove, u nekom širem ljubavnom smislu, znači preživjeti nuklearni rat.
A to navodno samo žohari mogu. E, pa mogu i ja! Istina, ja sam postala mutant, no s obzirom na okolnosti i zračenja, ne trebam se čuditi. I ne čudim se. No ipak se jako čudim nečem drugom. Čudim se muškarcima. Onima koji vole mutante. Mutantice. Ono, tam di mi je nekad bila brada sad mi je oko, srce mi je u lijevoj bedrenoj kosti, štitnjaču nemam pa nije ni bitno, a na mozgu mi rastu gljive.
Neka nova ljubav
I sve to moji budući portfolijaši, a i neki bivši, upijaju i gledaju... i sline na tu Picassovsku prikazu kao da je Pamela Andeson iz starih vrućih dana. I tko je onda zapravo mutant? Slikar ili slika? A ja, kao pravi psiholog, krećem odvažno još korak naprijed, pa osim što utvrdim da mi je oko ispod pazuha i, naravno, zašto je tamo, posežem za Jungovskom simbolikom, pa vidim i izopačenost i ovisnost pride. Dakle, nije mi dosta da mi je oko ispod pazuha. Ja čekam sljedećeg nekog da mi spiči drugo oko na taban. I veselim se. Uf! Veselim mu se za poludjeti. Slabo, naime, na tabane vidim.
Pitala me neki dan Jadranka ima li u mom životu neka nova ljubav. Spremno sam joj odgovorila da ima, ali ga još nisam upoznala. Da. Jer čekam. Sanjam ga i čekam. Jer on je najbolji kad ga još nema. Jer on je najljepši kad ga još nema. On je najpametniji. Ali doći će nažalost i kakve sam ja sreće ono oko će mi umjesto na taban sprašiti na tur, jer niš nemre kak treba napraviti, a ja ću potom oba oka zatvorit (gdje god da jesu) i usnuti o Njemu novom.
I još jednom, po tko zna koji puta, On će biti naprosto savršen. Perfektan. Idealan. On će govoriti sve prave stvari (Bože, kao da ih sama govorim), on će biti i nježan i grub. Sve dok ga ne upoznam. I tak. Premostim ja od sna do sna sa stvarnošću. I uopće nije loše. Imam oči na bradi i riti, pa vidim i naprijed i nazad, imam uši umjesto pupka pa čujem i ono što se ne izgovori, i imam nos na vrhu glave - dovoljno visoko da nanjušim onaj povjetarac kad lagano zavijori. I pozove me u daljine.
Da raširim krila na stopalima jer, kako je rekla moja omiljena Frida 'Što će mi noge kad imam krila da letim'. Možda i jesam žohar, i plašim normalne ljude. Ali žohare zato naprosto oduševljavam.