Marica ima 28 godina. Javlja se jer je sada u odličnoj vezi, voli svog dečka, želi s njim živjeti, no seksualni život im je nikakav. Ona ima strah od seksualnih odnosa, kad uđe u seksualni odnos, osjeća nelagodu, ponekad ima i bolove tijekom odnosa. Dečko je strpljiv, no ne razumije zašto se to događa, budući da joj on želi ugoditi i čini sve što ona kaže. Ona razumije da je to posljedica njezine ranije veze, jer ju je prethodni dečko prisiljavao na seks, ponekad je bio i fizički nasilan, znao je inzistirati na seksualnom odnosu čak i po cijenu toga da je ona plakala, molila da nemaju odnose, no on bi inzistirao i prijetio. Nikad je nije fizički maltretirao, već su to uvijek bile psihičke ucjene i ona bi na kraju pristala.
Ona razumije da joj sada zbog toga nije do seksa, no ne razumije zašto se, kad se počne maziti sa sadašnjim dečkom, čak i kad je opuštena, nešto dogodi u njenoj glavi, kaže kao da je to neki 'klik' i ona počne osjećati strah, a da ne zna od čega i nakon toga ne želi seks pa ni milovanje.
Također joj nije jasno kako može osjećati bol kad zna da se fizički uzbudila, tj. ovlažila, i ginekolog joj je rekao da je fizički zdrava i da nema nikakvih tjelesnih problema zbog kojih ne bi mogla uživati u seksu. Premda razumije da je sve ovo posljedica njezina lošeg odnosa u prethodnoj vezi i prisile na seks, ne razumije kako je moguće da se te posljedice očituju u tolikoj mjeri.
Posljedice zlostavljanja
Seksualno zlostavljanje nije tako rijetko kako ljudi obično misle. Velik broj žena doživi neželjena seksualna iskustva (mnogo češće nego muškarci). Najčešće je to u vezi i od poznate osobe. Najveći broj seksualnog zlostavljanja, ali i seksualnog uznemiravanja događa se upravo od poznatih i bliskih osoba, u vezi ili u obitelji. Posljedice seksualnog nasilja su brojne. One mogu biti fizičke (kao što su ozljede, spolno prenosive bolesti, neželjena trudnoća), psihološke (depresija, posttraumatski stresni poremećaj, fobične reakcije) i seksualne (smanjena seksualna želja, problemi u uzbuđivanju i doživljavanju orgazma). Od psiholoških posljedica najčešće su depresija i posttraumatski stresni poremećaj. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) manifestira se četirima skupinama simptoma: ponovnim proživljavanjem traumatskog događaja, izbjegavanjem podsjetnika na događaj, emocionalnom blokadom i pojačanom podražljivošću.
Ponovno proživljavanje traumatskog događaja znači da osoba na neki poticaj koji je podsjeti na ovaj raniji traumatski događaj doživljava emocije, sjećanja ili slike onoga što se dogodilo. Npr. osoba koja je doživjela seksualni napad u autu može pri ulasku u auto imati nametljiva sjećanja na događaj, dolaze joj pred oči slike događaja i osjeća veliku napetost i uznemirenost.
Podsjetnici na traumu
Naša Marica svaki put kad uđe u seksualnu situaciju sa svojim sadašnjim dečkom, osjeća nelagodu i nervozu. Ovo je zapravo neželjena emocija koja se ponavlja, bila je prisutna kod traume s prvim dečkom. Upravo zbog ovih neugodnih simptoma koji se javljaju tijekom izlaganja podsjetnicima na traumatski događaj osoba počne izbjegavati sve podsjetnike na događaj kako bi izbjegla ove neugodne osjećaje. Tako npr. osoba prestaje ići na mjesta koja je podsjećaju na događaj, prestaje čitati o sličnim događajima u novinama, gledati film koji ima sličan sadržaj, izbjegava situacije u kojima bi se mogao povesti razgovor o toj temi.
Naša Marica izbjegava seksualne odnose i maženje koje bi moglo voditi u seksualni odnos upravo zato što joj ove aktivnosti izazivaju neželjena podsjećanja i neugodne emocije. Treća skupina simptoma su emocionalna blokada, tj. osjećaj osobe da zbog tog događaja nikad više neće osjećati sreću i zadovoljstvo, da je nitko osim ljudi koji su imali slično iskustvo ne može razumjeti, osjećaj krivnje (koja je ustvari nerealna) za sam događaj. Konačno, pojačana pobuđenost predstavlja simptome nesanice, pojačane reakcije na neke vanjske podražaje, smetnje koncentracije.
Na početku smo rekli da nakon seksualnog nasilja žene vrlo često nemaju seksualne želje. Dio žena ne samo da nema želju za seksualnom aktivnosti, već osjeća i nelagodu, nervozu, čak i odbojnost prema seksu. Ovakva jače izražena odbojnost naziva se averzijom prema seksu. Ovi su simptomi razumljivi jer nastaju kao pokušaj osobe da se obrani od neugodnih sjećanja, misli, slika i osjećaja. Nerijetko se javljaju i problemi u uzbuđivanju (više psihološkom, rjeđe fizičkom), što znači da osoba ne može u seksualnoj aktivnosti osjetiti seksualno uzbuđenje, napaljenost, osjećaj da je seksualno angažirana. Ponekad osoba primijeti da se fizički uzbudila (primijeti da se ovlažila tijekom seksualnog odnosa ili pak to primijeti ili komentira partner), a bez ovog popratnog psihološkog, emocionalnog seksualnog uzbuđenja.
Svatko može reći NE
Ovo fizičko uzbuđenje nastaje zato što kod zdrave osobe podraživanje spolovila (ovo vrijedi i za muškarce i za žene, to više što je osoba mlađa) dovodi do fizičkog uzbuđivanja (erekcije kod muškaraca i vlaženja kod žena). No, budući da se osoba ne može opustiti, ne može osjetiti ugodu u odnosu (jer je odnos stalno podsjeća na ranije neugodno iskustvo) te ne dolazi do psihološkog uzbuđenja, do osjećaja napaljenosti i seksualne želje i/ ili požude. S obzirom na to da se osoba ne može opustiti, ne može se prepustiti seksualnoj ugodi i uzbuđenju, razumljivo je da nema ni orgazma. Rjeđe, ovaj osjećaj nelagode, napetosti, straha i tenzije dovodi i do tjelesnih manifestacija, ne samo u tijelu općenito (npr. osjećaj napetosti u mišićima, glavobolja, nelagoda i stezanje u trbuhu, potreba za mokrenjem) nego i na spolnim organima. To će se manifestirati nemogućnošću penetracije (vaginizam, tj. stezanje mišića oko rodnice u tolikoj mjeri da se penisom ne može ući u rodnicu) ili bolovima (što nazivamo dispareunija, bolovi tijekom ili nakon seksualnog odnosa).
Ovaj je simptom osjetila i naša Marica, premda joj nije jasno kako je on moguć. No, svatko tko je ikad osjetio u nekoj situaciji velikog stresa da ga boli glava ili da ga boli želudac može razumjeti da veliki stres može izazvati bolove, pa tako i u spolovilu. Što osoba koja ima ovakve simptome može učiniti (osim da se javi stručnjaku)? Prvo, jako je važno da se zaustavi obrazac ponašanja u kojem je osoba žrtva i nemoćna. To konkretno znači da ne treba sudjelovati u neželjenim aktivnostima. Svatko ima pravo reći ne na ono što mu izaziva nelagodu i bol i u čemu ne osjeća pozitivne i lijepe osjećaje. Naime, sudjelovanje u neželjenim aktivnostima (da ne povrijedi partnera) samo će potkrijepiti i učvrstiti simptome. Drugo, moguće je naučiti tehnike smanjivanja anksioznosti i nelagode. To mogu biti različite tehnike disanja, joge, autogenog treninga, vođenog maštanja i slično. Nakon što osoba uvježba ove tehnike u neseksualnim aktivnostima, može ih početi raditi i prije seksualne aktivnosti, odnosno tijekom maženja i tjelesnog kontakta koji prethodni seksualnom odnosu, kako bi ublažila napetost i strah.
Korak po korak
Važno je i da osoba zna što je seksualno uzbuđuje i što može povećati seksualnu ugodu (a ne samo što je može umanjiti i blokirati). Dakle, osoba bi se trebala pitati koje su to situacije, okolnosti, uloge, detalji u okolini koji mogu biti seksualno poticajni. Što bi to osoba željela vidjeti, dodirnuti, omirisati, okusiti a što bi je moglo seksualno pobuditi. Gdje bi osoba voljela da je se dira (može partnera svojom rukom voditi na ta mjesta), što bi voljela da joj se kaže. Također, dobro je potaknuti maštu, koja može povećati seksualno uzbuđenje. Netko u seksualnu igru voli uključiti i neke seksualne igračke, a netko igranje određenih uloga. Svatko treba pronaći ono što će povećati seksualno uzbuđenje i što osobu može odvesti u smjeru ugode, uzbuđenja i napaljenosti.
Kod traumatiziranih osoba to mora biti jako polagano, korak po korak (možda čak i dva koraka naprijed, jedan natrag) i uvijek u sigurnim okolnostima u kojima osoba zna da u bilo kojem trenutku može cijelu situaciju prekinuti bez ikakvih posljedica (ne samo fizičkih nego i bez emocionalnih posljedica, tj. bez ucjena).