ON NIJE TAJ, A JA SAM JA 'Voljela bih znati da postoji taj neki ON, stvoren za mene...'

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Nažalost, moj ego je toliki da bih ja svakom krivom voljela biti prava. Prava, jedina, najbolja i ako je moguće zadnja!

 

Definitivno, svaki stvarni muškarac je krivi! Naći Pravoga bio bi kao kraj, mjesto gdje potraga završava, a potraga je život. Zato, da bi potraga trajala svaki mora biti krivi. Ipak, voljela bih znati da postoji taj neki ON, stvoren za mene. Voljela bi znati gdje stanuje i proći mu pored kuće tu i tamo, kad krivi postanu prekrivi; samo da vidim ime ON (jedini pravi) ispisano na vratima pa da ga pustim da čeka zauvijek.

A pokucati ne smijem jer ako pokucam na ta vrata, tamo gdje stanuje ON, i ako taj ON otvori pa mu smjesta nabrojim jedno 20-ak mana, potom počnem rovariti po njegovoj prošlosti, pa ga pitam jeli volio neku žensku prije mene, a on odgovori krivo jer pravi odgovor ne postoji (ako je volio, znači da ju možda nije prebolio i i sa mnom će zaboravljati nju, a ako nije, onda je kreten/manijak), pa želim odustati jer taj je definitivno krivi Pravi.

 

Bolje da na neka vrata ne kucam

A što kad ga pitam je li spavao s 'kraljicom noći', pa on opet odgovori pogrešno, jer niti da niti ne nije točan odgovor (jer ako je, onda je stoka, a ako nije, sigurno je pizdek).... O, ne!! Bolje da na ta vrata nikada ne pokucam! Zasigurno, to je kuća koju moram pod svaku cijenu izbjegavati; to je kuća gdje stanuje nada, a neću ni spominjati Nadino krsno ime. I tako... krivi gore, krivi dolje; krivi lijevo, krivi desno (dobro, više lijevo molim)... u tom moru ponekad naletiš na barakudu, ponekad na giricu, no kako god, čarolija se ne može poreći. A što je sa mnom?

Nakon što sam upravo preko leđa cijelog muškog roda (posebice spomenutih krivih primjeraka), prstom zapravo pokazala na vlastitu neuravnoteženost, ne bi bilo u redu da onda ne ogolim stvar do kraja. Dakle, iz perspektive žene koja bira sve krive muškarce, no ipak ih BIRA - moja uloga je relativno zavidna i pod kontrolom.

No ako se malčice pomaknem u tim svojim štiklicama udesno ili opet, ulijevo, pa se stavim u ulogu one koja je odabrana (prava ili kriva); u ulogu one koja je zadovoljila ili pak nije; u ulogu u kojoj nisam ja ta koja prosuđuje koja je 'šljiva trula' već sama jesam ta 'trula šljiva'....

Da, nažalost, moj ego je toliki da bih ja svakom krivom voljela biti prava. Prava, jedina, najbolja i ako je moguće zadnja! Pa evo, idemo! Štiklice nalijevo, promjena perspektive i...... Na vratima kuće piše ONA (jedina prava). Otvaram vrata. Predugo sam čekala da netko pokuca, pa mi koža nije više elastična kao nekad, i baš radi krema i botoxa bore se jedva vide, ali godine jako - mješavina bahatosti i nesigurnosti.

On me pita jesam li i s koliko muškaraca spavala, razmišljam – „'ebi ga, pričekaj dok pobrojim....' ili 'ti si mi drugi'. Ali ni jedan mi odgovor ne valja jer ako ih nabrajam pomislit će da je cijela momčad po meni protutnjala, a ako je drugi...... pa to nisam ni stvarnom drugom rekla - tko živ još vjeruje u broj dva?! Kaj? Peti?

Peti je ok. Namršti lice (pet je puno!), jer jest da je 21 stoljeće,  ali jednom fantastičnom primatu sve iznad nule je pakao!

 

Dobro, na ovom sam iskoristila jokera, pa testovi ipak kreću dalje: prijatelji, krevet, kuhinja, roditelji, prigovaram vs.ne prigovaram, itd. I tako se moja kuća raja gdje je nekoć na vratima pisalo ONA, pretvorila u kuću strave i užasa na čijim vratima sada piše: NIJE ZA DJECU I SRČANE BOLESNIKE. O, ne! To su vrata koja nikada ne želim otvoriti!!! Nikome!

 

Osim friendicama, no one kucaju u šiframa. I kako da završim u poznatom tonu? Da..... I u tom moru, ja sam samo plankton. No ne običan plankton! Ja sam plankton kojeg će progutati ogroman plavetni kit. Pravi, zatim zaboravljeni plankton... To je kao da pišem po vodi - nisam još niti završila, a već nestaje....

 

Facebook komentari