Zar opet isto... Zašto svaka greška započinje kao prava stvar?

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Okrivila bih ja Grincha za ukradenu godinu, ali opet nemam koga okriviti za vlastitu glupost. Preostajem, nažalost, sama sebi - moj zločin, moja kazna.

 

Ukradena mi je godina života. Rekla bih i sama kako je ovo glupa izjava i kako mi vrijeme ne može biti ukradeno. Izgubljeno da, ali ukradeno ne! Dapače, glasno bih protestirala da mi vrijeme nitko ne može ukrasti i da sam sama kriva ako sam izgubila vrijeme krivim i blesavim odlukama. Prva bih ja sama sebe nazvala glupom. I bila bih u pravu!

No nemreš samu sebe nazvati glupom iz prostog razloga jer samu sebe u potpunosti razumiješ. (Nevjerojatno, kako vrijeme ide sve više sućuti nalazim za ljude i ono što im se dešava u životu - čak i za sebe).

Ipak, tko god bio Grinch koji mi je ukrao vrijeme, učinio je to jer mu je bilo dopušteno. I to je, nažalost, onaj element gluposti na kojeg ću se pozvati jednom, jednom kada mi ta godina bude nedostajala.

Vrijeme.... Je li i to apstraktan element kao i glupost? Može li mi zaista godina dana vremena biti ukradena? Ili kubik gluposti, pameti, kako god? Može li iole inteligentna osoba doista izgubiti vrijeme? A možda je i čekanje jednako apstraktno, jer je jednako glupo. Čekanje i Glupost - dva pojma koji me plaše više od bolesti, smrti i braka.

 

Je li on kriv?

No Grinch je poklanjao obećanja, pa sam mu ja ljubazno uzvratila čekanjem. Čista kurtoazija. Ljubav je odavno napustila "poprište zločina", a prošlost i strah zasnovali su čvrsti savez u mojoj maglom obavijenoj svijesti.

Negdje sam na pola života. Tih pola mi je bilo dovoljno da shvatim da se sve u životu mijenja ponavljanjem. Dovoljno sam se puta zaljubila da znam da će se desiti još puno puta. Dovoljno sam puta imala slomljeno srce (i preživjela) da znam da se ne trebam bojati boli. Dovoljno sam puta promijenila smjer da znam da je svaki, ali baš svaki pravi. Dovoljno sam do sada prošla (i razmišljala) da mi malo što ima neku preveliku važnost, jer kad-tad shvatimo (ako razmišljamo) da sve je, eto, u našem životu predmetom tog konstantnog ponavljanja.

Zato, jedno od rijetkih stvari oko kojih sam smrtno ozbiljna jest Vrijeme. Sve što se dogodilo dogodit će se opet, i dobro i loše. Samo vrijeme se nikada ne ponavlja, nikada se ne vraća niti usporava.

Vrijeme mi je najdragocjeniji dar, a čekanje mi je jedini grijeh za koji ću odgovarati.

 

Moj zločin, moja kazna

Da, okrivila bih ja Grincha za ukradenu godinu, ali opet nemam koga okriviti za vlastitu glupost. Preostajem, nažalost, sama sebi - moj zločin, moja kazna. A možda ću se jednog dana pozvati na ljubav opravdavajući izgubljeno vrijeme, samo da ne priznam slabost. Jer, što je za ljubav tristotinjak izgubljenih dana?! Kao jedan korak u svjetlosnoj godini. Ne bitno. Potpuno ne bitno.

I sada, nakon što sam se posula pepelom, sa strahom i čežnjom krećem naprijed. Još jednom. Opet. Po tko zna koji puta ponavljam prvi korak. Još jednom. Opet. Spremna sam opasno pogriješiti; spremna sam, prepuštena strasti, još jednom, opet, zatvoriti oči. Nestati. Ne razmišljati, ne kalkulirati, ne mudrovati o onome što će sutra biti. Spremna sam još jednom prepustiti se tom konstantnom ciklusu ponavljanja. Jer, poučena vremenom što je sada iza mene, svaka mi je greška počela kao prava stvar.

Facebook komentari