Uvjerena sam da ljubav može živjeti jedino u sjeni. Kao vampir. Javnost ju sprži. Neke ljubavi (one sulude vrste) imaju naprosto prejaki odsjaj, zasljepljujući, i treba ih se gledati u tami, a tamo su pak vidljive samo rijetkima od nas. Uvjerena sam da nešto toliko posebno, toliko delikatno nikako ne može preživjeti kritike drugih. I dok bi to neki nazvali prostačkim, neki ružnim, neki opet predivnim, jer svatko ima svoj naziv za ljubomoru, ljubav (baš ta suluda vrsta) u očima nekih ljudi naprosto presnažno bliješti. Kad bi, recimo, "javnost" shvatila moje ljubavne odluke to bi zasigurno značilo da je javnost u potpunosti poludjela. Ovako je javnost sigurna, a luda sam samo ja.
Može li ljubav preživjeti (ne)prihvaćanje drugih? Ne bi li to pak, samo po sebi, bilo ubojstvo? Ili linč?
To me neobično podsjeća na slučajeve onih čudesnih kipova Majke Božje kojima poteku suze, pa velikim slovima osvanu na naslovnicama. Pa horde krenu vidjeti suzu očito potpuno imuni na milijune ljudi koji plaču na ovome svijetu, svakoga dana, ali oni su od krvi i mesa, a mi se moramo klanjati kamenu. Potom se konzilij u Vatikanu skuplja i odlučuje većinom glasova je li čudo čudo ili nije. I tako nestane prvo tišina, pa s tišinom nestane svetost, i digne se graja i halabuka svih znatiželjnika koji dođu vidjeti čudo - svaki sa svojim ranama na srcu s kojima će se i vratiti - sve da bi se odalo poštovanje tom kamenu, simbolu vječnosti, da bi se poklonili kultu ne-živih kao vlastitom utočištu od straha.
To može preživjeti samo kameni kip
I kakva bih ja onda budala bila kad bi svoju ljubav izložila pred horde, da se prvo čude, pa se potom naviknu, pa sazovu zbor da moju ljubav proglase (ne)svetom. To zaista preživjeti može samo kameni kip, samo ne-živa stvar, a ne-živu stvar treba slaviti, treba ovjekovječiti, treba joj dati neki puls jer sama ga očito nema. Mogu tako nabrajati i nabrajati, mogla bi svojevrsni muzej napraviti za sve ono čemu se moramo diviti i po čemu moramo bacati lovorike, samo zato što je, kao umrlo, potpuno izgubilo značaj.
A ja imam svoja osobna čuda.
To je kad mi poteknu suze od ljepote ili tuge (ali ja nisam zanimljiva, Bogu hvala, zato što nisam kameni kip). To je kad pogledam u oči onog kog volim, a vrijeme kao da stane i na nekom subatomskom nivou imam osjećaj da ga vidim prvi puta u životu. To je kad se probudim ujutro s onim dječjim uzbuđenjem jer tko zna, tko zna!, što se danas sve može dogoditi. To je kad Silva kaže da će prijeći svoju milju, to je kad Marija kaže da je zapravo zadovoljna. To je osmjeh moje kćeri. To je danas. To je sada. To je čarolija.
Ne želim zabavljati gomile, imam pune ruke posla sa samom sobom.
Ne želim gledati rasplakani kip, želim obrisati suzu u očima koje gledam.
Želim imati vampirsku ljubav koja živi samo u sjeni, ali zato živi vječno.
Želim biti skrivena, gotovo nevidljiva kritičarima, sucima, propovjednicima, jer naša srca govore drugačije jezike i nikada, baš nikada, nećemo se susresti, nećemo razumjeti. Zato ću svoju ljubav ljubomorno sakriti od svijeta, od onih koji misle da mojoj ljubavi baš njihova kritika fali. Na koncu, onaj koga ja volim to će uvijek znati, čak i kad sam grozna, bezobrazna i bešćutna.