Odgovornost je jedna od riječi koja izaziva vrlo različite reakcije kod klijenata, pojedinaca i parova s kojima radim. Neki odgovornost doživljavaju kao saveznika i svoju snagu. Pričaju o tome kakve su im se promjene dogodile u životu od kada su prihvatili odgovornost za svoje izbore i svoje odluke.
Neki pak, svog/ju partnera/icu optužuju da nije odgovoran/na i to u njihovom životu u dvoje izaziva dosta nesuglasica i svađa.
Tako smo se dobro slagali
Češće su, u mom iskustvu, žene te koje predbacuju muževima da nisu dovoljno odgovorni, da one moraju nositi većinu obaveza u njihovom braku i da ne mogu uvijek računati na njih. Dakako da muškarci u takvim situacijama imaju drugačiji pogled, da sebe ne doživljavaju neodgovornima već smatraju da njihove žene imaju nerealna očekivanja.
Ponekad situacija bude i obrnuta, što se tiče muško-ženskih uloga pa je u takvim odnosima, muškarac taj koji predbacuje svojoj partnerici da nije dovoljno odgovorna. Sjećam se i jednog muškog homoseksualnog para koji je imao tu temu nerijetko u svojim razgovorima.
Bez obzira o kojoj kombinaciji predbacivanja se radi, kad pričamo o njihovom braku/odnosu, uvijek ih pitam da li su prije početka zajedničkog života razgovarali o tome kako svatko od njih doživljava odgovornost i da li su u svojim pogledima kompatibilni ili su im pogledi različiti toliko da bi mogli u životu izazivati problem?
Pogađate već, drage čitateljice i dragi čitatelji, da su odgovori uvijek NE. Uz to NE ne rijetko ide i dodatak, 'Kad smo počeli, tako smo se dobro slagali, nije uopće izgledalo da imamo drugačije poglede na odgovornost ili bilo što drugo.
Razgovaramo tada o zaljubljenosti i što nam ona čini - kako zaljubljene oči (čitaj - mozak) automatski povećavaju one osobine koje nam se sviđaju kod osobe u koju se zaljubimo a u isto vrijeme jako smanjuju ili potpuno eliminiraju iz percepcije osobine koje nam se ne sviđaju, koje bismo u nekom trenutku mogli nazvati 'manama'.
I tako kad ona prva i strasna zaljubljenost prođe, počinjemo gledati osobu s kojom smo u vezi, drugačijim očima i tada se počnu javljati nezadovoljstva s nekom osobinom koju ta osoba 'prije nije imala' (čitaj - koju zaljubljen pogled nije mogao vidjeti).
Manje predbacivanja
Pitam se da li bi bilo drugačije kada bismo mlade osobe, koje još nisu u godinama kada se počnu donosit odluke o zajedničkom življenju, educirali o zaljubljenosti, zrelosti u odnosu, odgovornosti? Kada bismo im možda prikazivali zrele filmove o partnerskim odnosima, kada bi čitali knjige koje govore o tome.
Jedna, za mene. od uistinu boljih knjiga o partnerskim odnosima koju sam pročitala je 'Voljeti se otvorenih očiju' Jorge Bucaya, argentinskog gestalt psihoterapeuta.
Ta knjiga je roman, fikcija u kojoj pisac, zahvaljujući i dugogodišnjem iskustvu rada s parovima, piše na vrlo zanimljiv način o jednom zaljubljivanju i kroz tu priču nudi razmišljanja o odgovornim i zrelim partnerskim odnosima. Uvijek ju preporučujem svojim klijentima i ako netko od vas, koji čitate ovu kolumnu, nije pročitao taj roman, toplo vam ga preporučujem.
Vjerujem da bi bilo manje nerealnih očekivanja i predbacivanja oko ne prihvaćanja odgovornosti drugome za stanje u braku i odnosu kada bismo mi, koji smo odrasli i koji bismo već trebali razumjeti zrele odnose i vlastita očekivanja i predbacivanja, poučavali mlađe na zdrav način.
To i pokušavam činiti s mojim odraslim klijentima, koji su u bračnoj krizi, ne doduše kao poučavanje, već kao njihovo istraživanje prvenstveno sebe pa onda i odnosa u kojem jesu.
Zanimljivo je koliko otpora se javlja na takvim susretima, koliko punu ljudi nije spremno postaviti pitanje 'A koja je moja odgovornost za tu situaciju, to stanje među nama?' Koliko lakše je pitati drugog 'Zašto ti ne preuzmeš odgovornost?'
Suočavanje s istinom
Ponekad i na individualnoj terapiji, kada radim s osobom koja nije zadovoljna sa svojim odnosom i kad ju pitam 'Što vi želite učiniti da se to promijeni? Gdje vidite svoju odgovornost za situaciju?', odjednom izleti otpor prema takvim pitanjima i određena doza ljutnje prema meni 'Kakva ja to pitanja postavljam? Ja ne razumijem situaciju! Zar sad ja nju/njega krivim'.
Ponekad mi, nakon takvih susreta i ne dođu ponovo. Pokušaj osvjetljavanja vlastite odgovornosti za stanje i okolnost naše veze a ne prebacivanje drugome, je preteško u nekim trenucima. A baš tu se nalazi ona prava odgovornost za moju vezu i moj brak - u tome što sam JA spremna/an učiniti i kako ću JA preuzeti odgovornost? Ne u prozivanju druge osobe. Ponekad je, kad se jave tako snažni otpori, prisutan i strah oko toga što bi se moglo dogoditi ako preuzmem odgovornost tako?
To bi moglo značiti i suočavanje s činjenicom da nama stvarno nije dobro u braku, da se promjene koje očekujem od druge osobe neće dogoditi... i što tada? Djeca su npr. još mala, kredit za stan traje još 17 godina, ljubav još postoji....i onda je lakše ostati zajedno i tražiti nekakvu utjehu u predbacivati drugome što nije onakav/kva kakva odgovorna osoba (po kriterijima one druge osobe).
No, sretna sam kad se u terapijskom procesu (a to je češće nego ono drugo) dogodi upravo suprotno - kad i jedno i drugo otvore oči realitetu, kad se 'probude' i počne zrelo i odgovorno razgovarati i tražiti svoje uloge u odnosu i kako kroz svoju odgovornost mogu graditi dobro u zajedničkom životu.
Ovo je još jedan aspekt odgovornosti u zajedničkom životu o kojem je vrijedno razmiisliti i razgovarati. Još ćemo se mi družiti s odgovornošću jer njeni aspekti i dosezi su u svakom segmentu osobnog i zajedničkog života.