Za vezu je potrebno dvoje Prije nego odustanete od VAS, zapitajte se još samo ovo...

Nataša Barolin Belić i Sandro Belić

Nas dvoje imamo savjetovalište za osobni, partnerski i poslovni razvoj u Zagrebu.

Nataša: Već dugi niz godina radim s pojedinci...

Više >

Zašto ulazimo u vezu? Što nas zapravo privlači? Kada i zašto počne opadati interes za nju/njega? Koji su razlozi našeg povlačenja iz veze? Sva su ova pitanja dio našeg partnerskog života.

 

Stvar je u tome, postavljamo li ova pitanja sami sebi i pokušavamo li razumjeti što se zapravo događa? Naravno, sasvim je legitimno nikada o ovome ne promišljati već (pre)živjeti vezu dok ide.

Oni sretniji će reći kako ne treba "češljati" vezu i potvrdit će to vlastitim svijetlim primjerom koji ponosno broji 30, 40 ili 50 godina zajedničkog života.

 

Kvaliteta suživota?

Tko još o tome razmišlja unaprijed? Nekako ispada da postoji Božanstvo koje se zove brak.  Stara je muška izreka s ovih prostora: "Jednom sam se rodio, jednom ću se ženiti i jednom ću umrijeti."

S ovakvim stavom sigurno ne promišljamo što nas je privuklo partnerici. Jednostavno, tako treba biti. Ona je fizički atraktivna, izgleda zdrava, ima zdravu kosu i sve zube. Uzimam! Nakon ulaska u brak Njegovo veličanstvo Život je taj koji nadalje sve određuje. Idemo kamo nas on vodi. To je stari običaj. Želimo si svu sreću u životu, a, ako nešto zaškripi i krene nizbrdo mi tu ništa ne možemo. Takav je život. I patnja je dio života, tješimo se.

Nije na nama da određujemo kako će stvari ići. Mi smo samo putnici s uredno kupljenom kartom (bračnim zavjetom ii nečim sličnim), koji smo se dobrovoljno popeli uz tri željezne stepenice u vagon kojeg vuče lokomotiva, za koju ne znamo kamo točno vozi. Znamo kuda bismo htjeli, no nismo sigurni da to piše u voznom redu lokomotive?! No, bolje ne pitati, ionako tu  ne možemo ništa. Ima čari u iščekivanju što donosi sutra. Sigurno. Sretno nam bilo!

 

Lako se naći u poziciji žrtve

Ovakvim pristupom, ako se stvari krenu malo drmuckati u vezi i ako kotači vagona zvanog brak počnu škripati, lako se možemo naći u poziciji žrtve kojoj je život namijenio tešku patničku ulogu. No, mi sve to možemo izdržati! Svi su protiv nas, ne žele vidjeti našu muku i podnesenu žrtvu za tu vezu. Uvučemo se u sebe, trpimo, škripimo zubima i onda - puknemo. Dignemo ruke od braka, proglasimo to našim svetim pravom. Odlazimo, s gorčinom i ljutnjom na nju. Pitamo se kamo smo gledali kada smo ulazili u vezu? Zar sam mogao biti tako slijep? Pitanje koje bi nam u trenutku, prije nego dignemo ruke od veze ili braka, trebalo biti na pameti jest:

"Što sam ja učinio da je veza baš takva kakva je u ovom trenutku?"

Koliko je moj udio u tome što se veza raspada? Kada sam zadnji puta "vidio svoju ženu"? Ovdje vidjeti znači biti svjestan tko je ona, što je veseli, što rastužuje? Koja su njena razočarenja u ovoj vezi? Jesam li se previše "naslonio" na ideju da će se život pobrinuti za nas dvoje. Jesam li se previše puta usporedio s parovima kojima je išlo još teže nego nama i time se tješio?

Znamo si reći, u obranu, da je nismo gnjavili, nismo na ničemu inzistirali, nismo šarali uokolo, nismo posjećivali kladionice, nismo imali neke velike poroke. Riječ "nismo", odnosno "nisam", sigurno ste primijetili, previše je puta spomenuta u ovom odlomku. Možda je vrijeme da se zapitamo: "Što jesam radio u ovom braku?"

 

Ako na ovo pitanje budemo imali manje odgovora nego na ono što nismo radili, znak je to da nismo niti izbliza dali sebe u taj brak. Znak je to, možda, da još nije vrijeme za izvjesiti bijelu zastavu na građevinu našeg braka. Možda još nismo digli to naše zdanje pod krov, no vrijeme je da počnem miješati beton i nositi cigle, jednu po jednu. U tom procesu znat ću odgovor na pitanje što činim da je naš brak baš takav kakav jest u ovom trenutku? Gradim ga.

 

Facebook komentari