Snijeg je padao taj dan kad je došla kod mene na razgovor. Sve je bilo bijelo i nekako mirno i tiho, baš laganini dan. Kao da su i klijenti upili taj mir i bjelinu i terapije su išle nekako lagano, mirno i glatko.
I onda je došla ona, nemirna, uzburkana i u boli. Energija i dinamika koju sam osjetila bila je toliko drugačija od energije većine tog dana da sam u trenu bila jako fokusirana i pojačano prisutna, slušajući njenu priču. Rekla je da joj je ovo je prvi puta da je došla kod nekog na razgovor i nezgodno joj je pričati o sebi i svojim problemima ali se boji za svoj brak i ne znam što bi više mogla učiniti.
Voli svoga muža, želi ostati u braku s njim, imaju dvije djevojčice od 8 i 3 godine koja su preslatke i jako ih raduju. I ona i muž imaju poslove koje vole i koji im nisu samo odrađivanja. Ona doduše od kad je došla druga curica manje radi nego prije jer ide po nju u vrtić i onda poslijepodneva provodi s njih dvije. Muž često, u stvari skoro svaki dan ostaje na poslu nakon radnog vremena i njoj to smeta, ali kaže da zna da mora raditi dulje pa se nekako nosi s time.
Ponekad se svađaju oko njegovog radnog vremena, ali ona ipak tolerira da je on dulje na poslu i da je sve u obitelji na njoj.
Bol razvoda
Puno toga u njenom braku joj je lijepo, ali izgleda da imaju veliki problem u komunikaciji kojeg ona očito nije bila dovoljno svjesna jer je muž u zadnje vrijeme počeo govoriti da se pita da li njihov brak ima smisla i hoće li on moći ostati u takvom braku?
Njoj je to prestrašno čuti jer su njeni roditelji razvedeni i ona i brat su kao mali doživjeli razdvajanje roditelja i odvojene vikende pa čak i tjedne. U jednom periodu je svatko od njih provodio dulje periode kod oca koji je živio sa svojim roditeljima i ona to ne pamti kao lijepe dane. Njoj je nezamislivo da se ona i muž razvedu i da njihove djevojčice moraju prolaziti kroz bol razvoda roditelja kao što je morala ona.
To je pričala dosta brzo, nemirno i imala sam dojam da bi trebala malo udahnuti između rečenica, ali ona kao da je morala što prije sve istresti i svoju nemoć podijeliti sa mnom.
Njena priča mi nije skroz bila jasna pa sam postavila neka potpitanja i tako saznala da muž u stvari dugo spominje da nije zadovoljan, ali ona je to smatrala muškim prigovaranjem i nije to uzimala za ozbiljno. Što mu fali? Ona je angažirana oko njihove obitelji, sve planira, sve organizira, većinom se sama brine za djecu.
Njemu nikada ništa ne fali, sve mu je oprano, ispeglano, skuhano iako i ona radi i to odgovoran posao. Ona hendla njegove roditelje, kao i svoje i svu drugu rodbinu.
Ona poziva i priprema obiteljska slavlja i, po njenom mišljenju, on nema razloga da ne bude zadovoljan. Istina je da se ne seksaju onoliko često koliko bi on želio, ali ona ne može. Pored svih obaveza koje ima, bude navečer umorna da ne zna kako se zove i baš joj i nije realno da on od nje traži da se još i seksaju. To je zato što on nema toliko obaveza pa mu zato seks toliko na pameti, rekla je.
Ona voli obiteljska druženja, vjerojatno zato što nije imala pravu obitelj, rekla je i želi da se njene curice igraju s bratićima i sestričnama i da budu bliske s ujkom, ujnom i tetama i tetcima. Istina je da joj je muž znao govoriti da on ne voli velika obiteljska druženja i da više voli mir i tišinu te da oni budu sami, ali što je loše u tome što ona to organizira i uvijek je kod njih živo i veselo vikendima? Nikada ne traži da se on angažira, samo da bude prisutan. I normalno je da djeca budu glasna, zašto to njemu smeta, upitala je mene a ja sam imala dojam da želi da se složim s njom.
Zašto on ne cijeni sve što imamo?
Pitala sam ju koliko ona i muž imaju prilike razgovarati sami kad djevojčice zaspu? Koliko ona zna što njen muž voli, a koliko on zna što ona voli? I koliko to uzimaju u obzir s poštovanjem jedno prema drugome? Koliko ona i koliko on zaista znaju što je dobro za njihov brak i odnos? I opet je krenula bujica riječi. Pokušala sam ju malo usporiti i ponovo postavila pitanje po pitanje. Nadala sam se da će moj sporiji ritam pomoći da i ona uspori svoj pa da pokuša malo više razmišljati o svakom pitanju, ali nije išlo.
Sjetila sam se tada jedne druge klijentice, koja mi je dolazila prije dosta godina i koja je na sličan način pričala o sebi i svom odnosu s mužem. Ono što mi je bilo jako slično, bila je ta nemogućnost čuti da su želje i očekivanja druge osobe, koja su jako različita od njihovih, također legitimna. Obje su nudile jako puno truda u obitelji i očekivale da njihovi partneri uživaju u tom njihovom trudu.
Obje nisu mogle razumjeti zašto oni nisu zadovoljni i zašto još i njih krive za probleme u komunikaciji. Obje nisu znale niti imale iskustvo što znači 'zastati i promisliti' u odnosu.
Na sljedećem susretu, ponudila sam joj na početku da pokušamo malo biti u tišini i vidjeti što će se dogoditi i kako će se osjećati. Izdržala je izuzetno kratko i odmah počela pričati što je muž rekao i kako je opet bio problem doma i kako ona ne razumije što se to događa i zašto on ne cijeni ono što oni imaju... i što da ona napravi da mu objasni kako je njima dobro u odnosu na to kako druge obitelji žive.
Ponudila sam joj da malo istraži u sebi muževu rečenicu da on ne voli velika obiteljska okupljanja i galamu te da je kuća puna ljudi. Što ona čuje kad on to kaže? Nije mogla ostati tišini i malo promisliti nego je odmah krenula s razlozima zašto to ona radi i zašto je to dobro za njihove djevojčice i zašto on to ne bi prihvatio zbog djece...
Zaustaviti se i promisliti njoj je bilo potpuno novo područje kojemu nije vidjela svrhu jer ona ionako stalno razmišlja i stalno joj se vrte misli po glavi. Njoj bi bilo draže da ne mora toliko misliti…
Što stvarno želimo za sebe i osobu s kojom živimo
Koliko je vama, drage čitateljice i čitatelji, blisko 'zaustaviti se i promisliti' u svim različitim područjima života - braku, roditeljstvu, poslu, odnosima s ljudima? Ja osobno više ne bih znala živjeti bez tih momenata u kojima se zaustavljam i promišljam.
Ne mogu zamisliti svoj život i svoje odnose pa i odnose s klijentima ako bih žurno prolazila kroz sve što se događa i u čemu sudjelujem.
Istina je da ja meditiram redovno pa mi je tišina bliska i vrijedna no mislim da i kad ne bih prakticirala meditaciju da bi mi tišina i pomnost bile sastavni dio života.
Moje je iskustvo u radu s parovima da brzina, jurnjava i nemogućnost usredotočenja ne sebe i osobu s kojom živim gotovo uvijek ili često za rezultat ima nerazumijevanje, sukobe i dramu u odnosu. S unošenjem vremena za zaustavljanje i promišljanje možemo promijeniti tu spiralu nemira, nerazumijevanja, nezadovoljstva i sukoba u braku/partnerstvu.
A što nam to zaustavljanje i promišljanje omogućuju? Omogućuju nam da osluškujemo što se stvarno dešava? U nama samima i u našem odnosu? Omogućuju nam da steknemo uvid u kompleksnost zajedničkog života i očekivanja jednog od drugog, na jedan dublji, uvažavajući način. Način koji može omogućiti da se međusobno razumijemo a ne osuđujemo, da ne smatramo samo svoj stav i samo svoje mišljenje vrijednim ili vrjednijim od mišljenja i stavova osobe s kojom živim.
Omogućuju nam da osvijestimo što stvarno želimo za sebe i osobu s kojom živimo, da li to želi i ona/on te da li to i na koji način zajednički možemo ostvariti?
U sljedećoj kolumni ponudit ću vam neke od načina dolaska do zaustavljanja i promišljanja, nazovimo to 'pauze' u žurnom i prepunjenom danu i vjerujem da će vam biti barem zanimljivi ako ne i vrlo korisni.