Što kada ne znamo što bismo? Zašto ne možemo prihvatiti da ne znamo kamo i gdje, s kime i zašto?

Nataša Barolin Belić i Sandro Belić

Nas dvoje imamo savjetovalište za osobni, partnerski i poslovni razvoj u Zagrebu.

Nataša: Već dugi niz godina radim s pojedinci...

Više >

Što je tako opasno u tome da nemamo u svakom trenutku rješenje za situaciju u kojoj smo se našli?

 

Jedan dobar postotak mojih klijenata dolazi k meni s planom ponovnog preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. Ovaj plan sam po sebi nije nešto što je izvan naše ingerencije. Taj plan je sasvim legitiman i poželjan. Nakon godina ugodnog života u kojem su izazovi daleko ispred, pomalo nam se šulja trenutak u kojem trebamo prelomiti neke situacije i stvari, odlučiti u kojem pravcu krećemo, izabrati hoćemo li živjeti po onome što nam biće želi ili ćemo krenuti putem kompromisa.

U tom nekom trenutku života možemo osjetiti kako život prolazi pored nas bez da nas išta pita. Osjećamo kako ne utječemo na događaje u kojima sudjelujemo, odnose u kojima živimo ili pravac kojim se krećemo. To je ona situacija u kojoj osjećamo kako gubimo tlo pod nogama. Osjećaj sigurnosti nestaje i odjednom, eto nas kako stojimo na vjetrometini. Sami i izgubljeni, bez kompasa i putokaza. Život, do tada ugodan i bezazlen prijatelj, pomalo se transformira u opasno i prijeteće čudovište. Nerijetko se desi da odjednom 'progledamo' i postavimo si pitanje:

'Tko sam ja? Sam sa sobom živim cijeli život, a da li znam tko sam, gdje sam ja i što u stvari želim?'

 

Naprijed i samo naprijed

Možemo samo zamisliti koji se osjećaji vežu uz ovakvo egzistencijalno pitanje. Ono što dolazi kao pratnja jest osjećaj ništavila, nedostatak tvrde podloge na koju bismo se oslonili, malo odmorili prije nove životne akcije. Pojavljuje se umor, nevoljnost i samosažaljenje. Osjećamo da ne znamo što, kako i gdje. 

Prva reakcija na osjećaj neznanja jest pobjeći iz njega što prije. No, ono što radim s klijentima je upravo suprotno. Podržavam ih da ostanu u tom ne znam stanju neko vrijeme. Jako mi je važno mi da ga osjete i osvijeste jedan izuzetno važan trenutak i izuzetno važnu poziciju. 

Isprva im je teško biti u ne znam, prihvatiti i takvu životnu poziciju. To je sasvim razumljivo. Pa naučili smo da za svaku situaciju trebamo i moramo imati rješenje. Naprijed i samo naprijed.

 

Ja se pak pitam što je to tako važno tamo naprijed. Kamo to jurimo? Ako ćemo gledati našu biološku datost, krajnji cilj je da jednom umremo fizičkom smrću. Ne vjerujem da nas taj cilj gura naprijed. Što je to onda?

 

Zašto ne možemo prihvatiti da ne znamo kamo i gdje, s kime i zašto? Što je tako opasno u tome da nemamo u svakom trenutku rješenje za situaciju u kojoj smo se našli? Ako klijenti osjete da ih podržavam u tome da ne znaju ili da zajedno ne znamo odgovor, i sami si daju pravo biti u toj poziciji, mogu doći vrlo važnih uvida.

Jedna je moja mnogo iskusnija kolegica izjavila kako je došla u mir sa sobom i svojim terapijskim zvanjem tak nakon što je uspjela naći podršku za sebe u situaciji kada se suočila s ne znam. 

Što se zapravo dešava kada se nađemo u tom prostoru neznanja? Naučeni obrasci se aktiviraju i mi odmah pokušavamo naći rješenje. Želimo pobjeći iz pozicije koju doživljavamo nesigurnom. Bježimo u neki naš obrazac koji će nam dati rješenje i omogućiti bijeg.

Da, svatko od nas ima usađene obrasce  koji se aktiviraju po potrebi. Nisu obrasci sasvim negativan aspekt našeg bića. Oni su nam pomogli preživjeti. Ako smo negdje kroz odrastanje naučili da nije dobro 'dizati prašinu' i zauzimati se za sebe (jer to dovodi do konflikata) i u odrasloj ćemo dobi imati takav modus ponašanja.

Tako ćemo izbjegavati konflikte, no istovremeno ćemo se zakinuti da određeni broj stvari koje želimo za sebe. Velika je vjerojatnost da ćemo naše želje i potrebe podrediti nečijim drugim. 

 

Novo iskustvo

Pozicija ne znam važna je zbog toga što se u njoj može desiti sve  što zamislimo. Ne znam nema entitet, nema sadržaj. Sadržaj se tek treba pojaviti. Sadržaj može biti sve ono što smo mi jesmo u potencijalu a zaboravili smo to. Ok, što to sve jesmo u potencijalu? Mi u sebi imamo svaku moguću karakteristiku i modus ponašanja.

Ono što smo zaboravili jest da imamo izbor koji modus i koju karakteristiku izabrati. Poznajemo svoje obrasce ponašanja i volimo reći : 'Ja sam takav i takav.' No, to je samo djelomično točno. Mi jesmo 'takvi i takvi', no nismo samo to. Mi smo i puno više od toga.

 

Negdje smo zabravili da imamo slobodnu volju i da možemo birati. Kada kažemo kako želimo vratiti kontrolu nad vlastitim životom, o čemu zapravo govorimo? Ja vjerujem da govorimo o osvještavanju kako je svaka životna situacija samo situacija.

 

Mi joj, iz naše perspektive i naših obrazaca dajemo tonove, boju i dinamiku. Situacija u kojoj imamo osjećaj da ne znamo što i kako je upravo zbog toga izuzetno važna. To je pozicija u kojoj imamo mogućnost zastati i pričekati da se pojavi nešto novo, neki novi uvid, neko novo iskustvo. Možda je to trenutak, ako si damo dovoljno vremena, da vidimo sebe, da saznamo tko smo, gdje stojimo i što u stvari želimo.

Pokušajte zastati, čuti svijet oko sebe, vidjeti ga i vidjeti kako ga osjećate. Ako je odgovor ne znam - na dobrom ste putu.

 

Facebook komentari