Život je na selu Ljubljanu zamijenili Gorskim kotarom i nije im žao

Maja Šokčević Lovrić

Završila sam studij kroatologije i filozofije, a novinarstvom sam se počela baviti još tijekom studija. Pisala sam za Jutarnji lis...

Više >

Luka i Sanja mladi su par koji je učinio nešto potpuno ludo ili hrabro, ovisi kako gledate. Napustili su grad kako bi živjeli na selu. I to ne bilo gdje, već tamo gdje im se medvjedi, vukovi i risovi šuljaju oko kuće...

 

Nedavno mi je bio rođendan. Ne znam za vas, ali meni je to dan koji bih najradije prespavala. Da se razumijemo, gode mi lijepe želje, iskreni osmjesi i čestitke, zagrljaji dragih ljudi, ali iz nepoznatog razloga se uvijek osjećam nekako sjetno... Stoga sam ove godine odlučila taj dan se družiti sa svojom obitelji. Sve sreća pa mi je rođendan padao na vikend. Malo sam guglala, kopala po fejsu i netu i pronašla lokaciju za koju sam vjerovala da će se svima svidjeti. I nisam pogriješila. Vozili smo se nekih dva sata i petnaestak minuta od Zagreba. Kada smo se u Delnicama skinuli s autoputa krenula je avantura. Podsjetilo me na dane djetinjstva kada je cesta po Cresu i Lošinju bila sve samo ne asfaltni put kojim se moglo normalno voziti. Serpentina na serpentini, rupa na rupi... S tim da se na ovom putu cijelo vrijeme penješ u brdo pa ti ušima cijelo vrijeme pucketa od promjene nadmorske visine.

Naša destinacija bio je Kozji Vrh u općini Čabar. Gdje? Ako mene pitate, Bogu iza nogu, kako bismo lijepo rekli. No, ozbiljno, nisam daleko od istine, bliže im je slovenska granica nego Čabar.

Nakon stotinjak zavoja, desetak zaseoka i prolaska uz skretanja za Čabar - napokon smo stigli. Stoji kuća na vrh brda. Pogled s balkona puca na šumska prostranstva Gorskog kotara. Ispod kuće dva ponija žele nam dobrodošlicu, a nedaleko kuće stoji tabla s natpisom: Oprez! Područje medvjeda.

- Ovo je raj! - odmah sam pomislila, a redom su mi tim istim riječima prilazili muž, nećaci, braća i šogorice. Srce mi je bilo puno - najdraži ljudi uz mene na moj dan i to na tako fantastičnom mjestu.

Ubrzo nam se u kući koju smo unajmili priključio i gazda. Očekivala sam postarijeg gospodina duge brade u pletenom puloveru s gojzericama na nogama i žuljevima na rukama, a kad ono ide mladi, veseli i, pokazalo se kasnije, uvijek nasmijani mladić.

- Dobro mi došli! Kako ste putovali?- srdačno nas pozdravlja domaćin.

 

Riječ po riječ i doznajem - zove se Luka Vesel, diplomirani je ekonomist, ima 30 godina, živi u drvenoj kućici pored ove koju smo iznajmili za vikend sa svojom dugogodišnjom partnericom, pravnicom Sanjom Delić, a uskoro očekuje i prinovu. No, ukopam se, što od jesenske vlage koja pojačava osjećaj hladnoće, što od informacije da su on i djevojka napustili život u Ljubljani kako bi živjeli u tom selu...

 

Vjerujte, na trenutak sam zaista ostala bez teksta.

Stoga sam, kako vam ne bih sama pričala o njihovoj odluci, odlučila razgovarati s ovim mladim ljudima koji su u Gorskom kotaru pronašli ne samo motiv za ostanak, već i priliku da žive onako kako neki mogu samo sanjati...

Bakina stara drvena goranska kućica postala je Sanji i Luki topli dom.

Mladi danas uglavnom bježe sa sela, a bježe i iz Hrvatske, kako ste se vi odlučili za život na Kozjem Vrhu?

Da to je postao trend, pronalazak boljeg života drugdje. I sam sam pobjegao iz glavnog grada Slovenije, Ljubljane. Znam da situacija nije bajna ni u većim gradovima, ali tko želi raditi pronaći će posao, no pitanje je hoćemo li biti zadovoljni na poslu i da li je to stvarno posao za kojeg smo potrošili sve ove godine školovanja i studija.

 

Kakva je vaša veza s Kozjim Vrhom?

Od djetinjstva sam vezan za Kozji Vrh kada sam sa bratom ovdje provodio bezbrižne dane kod bake, djeda i prabake. Cijelo imanje na Kozjem Vrhu nasljedio sam po pokojnom ocu te od njegove smrti počeo voditi brigu o djedovini. Trenutno sam četvrta generacija u ovoj kući. Dok vam odgovaram na ova pitanja, sjedim za laptopom uz peć u bakinoj kući.

 

Možete li pobliže opisati o kakvom je mjestu riječ - gdje je najbliži vrtić, škola, dom zdravlja, shopping centar?

Kozji vrh je mjesto koje se nalazi na 920 mnv i pripada području grada Čabra. Gospodarski i administrativno povezano je sa Prezidom, udaljenom 3 km, gdje se nalazi osnovna škola, pošta i nekoliko gospodarskih tvrtki vezanih za drvnu industriju i šumarstvo. Danas Kozji Vrh broji svega 60 stanovnika. No, doista je poseban - predstavlja vidikovac čabarskog područja s kojeg se proteže prekrasan pogled na prezidansku dolinu, susjednu Sloveniju, goranske planine i daleke Alpe. Vidjeli ste i sami, Kozji Vrh je mjesto netaknute prirode, oaza mira za sve posjetitelje i ljubitelje šumskog zelenila!

Inače, najveći dio površine (94%) grada Čabra prekriven je šumom pa se može reći da je Čabar grad s najvećim zelenim parkom na svijetu. Od grada smo udaljeni 7 km, a tamo su nam vrtić, dom zdravlja, ljekarna, pošta, banka, osnovna i srednja škola.

Zime su u ovom goranskom selu vrlo oštre, a snijega ima i više nego dovoljno pa ako ga volite, a ne želite daleko putovati - eto odlične ideje!

Nedostaju li vam dodatni sadržaji u blizini?

Svi potrebni sadržaji za normalan život se nalaze u blizini. Jedini veći i bitan problem kraja vidim u izvoru prihoda. Tvornice su se zatvorile, tako da je moguće pronaći posao samo u pilani ili u šumi. Lokalna zajednica kaže da je spas kraja u turizmu, ali ne pokazuje prevelik interes za pomak na bolje.

 

Uskoro će se vaša obitelj proširiti. Kakvo djetinjstvo priželjkujete svome djetetu?

Istina, Sanja je trudna, dolazi prvi Vesel nakon 30 godina :) Trenutno na Kozjem Vrhu očekujem goste, a Sanja je u Ljubljani jer može svaki čas rodit. Na sreću, Ljubljana je udaljena tek 82 km od Kozjeg Vrha pa vjerujem da ću biti prisutan kad se dogodi malo čudo prirode.

Svom djetetu priželjkujem bezbrižno, zdravo i veselo djetinstvo. Vjerujem da ćemo uvijek biti nekako vezani za Ljubljanu i na taj način omogućiti mu sve prednosti koje pruža veći grad.

Moj pokojni tata bio je sa Kozjeg Vrha, a mama iz obližnjeg Tršća. Nakon školovanja u Ljubljani, roditelji su se odlučili za bolji i za ono vrijeme perspektivniji život u Ljubljani. Tako da ću probati svom djetetu omogućit iste ili još bolje uvjete. Vjerujem da život na selu ima dosta prednosti za predškolsku djecu, ali vidim i nedostatke kad djeca malo porastu. Znači želim da su mu otvorena sva vrata, a odluka je kasnije naravno njegova. U svakom slučaju Kozji Vrh će biti tu gdje je i danas, pa se možda priča na Kozjem Vrhu i nakon 4. generacije nastavi. Ja ću tada najvjerojatnije imati dugu bradu, pleteni pulover i gojzerice na nogama te žuljeve na rukama :)

 

Koje su prednosti života na Kozjem vrhu?

Jedan od glavnih atributa sigurno je priroda, svjež zrak i mirno okruženje. Svježa jutra i izlazak sunca na Kozjem Vrhu prekrasna su, a pogled s prozora na zelenilo Kupske doline sve do Skrada u svako je godišnje doba lijepo. Noću je doista čaroban doživljaj stajati pod noćnim nebom i gledati zvijezde. Moram spomenuti i sporiji život, okruženi smo prirodom pa nekako sve teče nekim prirodnijim tempom bez stresa i panike.

Snimila: Maja Šokčević Lovrić/Hanza Media Kuća obitelji Vesel nalazi se na vrh brda s kojeg puca pogled na predivne goranske šume. A najbolje je što ne čujete - ništa! Tek pokoju ptičicu u letu i svoje misli. Naime, ovdje prođu tek dva, tri automobila dnevno...

Za razliku od Ljubljane, Kozji Vrh nam pruža i više osobnog prostora, velika okućnica nam omugućava da u dvorištu imamo životinje. Ove godine sam si tako ispunio san pa su tri mjeseca na Kozjem Vrhu boravila dva ponija zahvaljujući konjičkom klubu Magušar iz Tršća. Djeca naših gostiju s tim su bila sretna gotovo kao i ja :)

Također, u svakom trenutku na Kozjem Vrhu mogu pronaći unutarnji mir i vrijeme za sebe koje mi daje prave odgovore na neka davno zaboravljena pitanja.

Ne manje važni su i ljudi - kako sam odrastao na Kozjem Vrhu i sve ove godine se vraćao u Gorski kotar sklopio sam dugotrajna i čvrsta prijateljstva, a čini mi se da su ljudi na selu spremniji pomoći.

 

A koji su nedostaci? Ima li ih?

Da, lijepo je doći na vikend odmor u zimskom periodu kada je sve prekriveno snijegom u kuću u kojoj je 25 stupnjeva. Za goste prava zimska bajka, oduševljeni su. Ali živjeti zimu u Gorskom kotaru na 920 mnv sasvim je druga priča. Ponekad se vratim iz Ljubljane dan prije dolaska gostiju i pred kućom me zna dočekati i metar snjega, kada ralica sve skupa pogura, snijeg mi zna biti i do visine očiju. A ništa, pomislim tada, lopatu u ruke i malo goranskog fitnessa.

Šuma se iz godine u godinu približava kućama, svake godine se manje kose livade, pa se tako povećava i životni prostor zvjeri kao što su ris, vuk i medvjed. Medvjedi će, primjerice, iskoristiti svaku priliku da dođu do hrane. To znači da će ponekad doći i do naselja, posebno ako im je hrana lako dostupna.

Tako je jednog jutra u Tršću, stanovnike iznenadio medvjed koji se zaglavio u kontejneru za smeće. Morali su intervinirati vatrogasci kako bi ga spasili. Prije dok nismo imali ograđene okućnicu sa električnim pastirom za ponije, mogli smo svaku večer uživati u pogledu na voćke po kojima se penje mladi medvjed. Ove godine nabavili smo električnog pastira pa se to više ne dešava i vjerovatnost susreta sa medvjedom u blizini naše kuće postala je minimalna, a to nam je važno zbog sigurnosti gostiju.

Snimila: Maja Šokčević Lovrić/Hanza Media Mama i kći - Roza i Mrvica dva su ponija koja su osim svog gazde proteklih mjeseci uveseljavale male, ali i velike goste.

Velik nedostatak u zimskom periodu zna biti i elektrodistribucija. Za vrijeme ledoloma u veljači 2014., Kozji Vrh je bio okovan ledom i 20 dana bez struje. To je za nas još uvijek top sezona i tad su kod nas boravili gosti iz Pule. Bio je to za njih zanimljiv doživljaj, ali zbog nemogućnosti kvalitetne usluge dogovorili smo se za simboličnu cijenu boravka. Te godine morali smo vratiti i nekoliko avansa rezervacija ljudima koji su se u ono vrijeme odlučili biti naši gosti. Iz godine u godinu spremniji smo na sve, pa tako i na nedostatak struje, kupili smo jak agregat koji može omogućiti nesmetan boravak u kući.

Taj ledolom i danas ima velike negativne posljedice, šumu je napao podkornjak, mala životinjica koja suši smreku, pa joj možda prijeti i istrebljenje ako se uskoro i na pravi način ne pristupiti sanaciji.

 

Što vam posebno nedostaje?

Vodovod :) Da vodovod, dobro ste pročitali. Žalostno je kako u 2016. Kozji Vrh još uvijek nema vodovod, pa vodu, kad pada kiša i topi se snijeg, spremamo u spremnike i filtriramo. Apsurd je to što Hrvatskim vodama plaćamo i ovu vodu koja padne sa neba na osnovi kvadrature krova. Problem sa vodom zna biti u ljetnim i sušnim mjesecima, tada nam lokalno vatrogasno društvo osigura dovoljnu količinu vode. Sve se to, naravno, plaća.

A mi smo odlučili baviti se turizmom i gostima pružiti kvalitetniji i pomalo i luksuzniji odmor pa smo uredili wellness i nabavili masažni bazen. Ako vam kažem da u njega ide 1 kubik vode i da je potpuno normalno da vodu mijenjamo iza svakog gosta, tada znate koliki nam je to problem. No, sve se može kad se hoće...

 

Kako ste došli na ideju ostaviti siguran posao u Ljubljani i baviti se turizmom u Gorskom kotaru? 

Oduvijek sam vjerovao u potencijal koji pruža ova mala Švica, kako znaju nazivati Gorski kotar. Početak mog poduzetništva i turizma bio je 2008., kad sam sa prijateljem došao na ideju iznajmljivanja airsoft opreme. To je aktivnost vrlo slična paintballu. Društvo sam u ono vrijeme vodio kao predsjednik. Bilo je to zanimljivo doba, provođenje aktivnog odmora u šumama Gorskog kotara. Danas airsoft nije više aktualan, ali vjerujem da sam u ono vrijeme dosta naučio oko papirologije, organizacije aktivnog odmora, vođenja grupa do 10 osoba i o teambuilding i to mi pomaže i danas.

2011. godine po prvi puta u Hrvatskoj bila su na raspolaganju nepovratna sredstva EU za ruralni turizam. Mlad i nadobudan prikupio sam sve potrebne papire za renovaciju stare goranske bakine kućice te izgradnju glamping kućica (drveni šatori) i malo veće drvene brvnare. Sve to nas je puno koštalo. Naime, kad su u pitanju europska nepovratna sredstva, prvo je potrebno za cijeli projekt potrošiti svoje novce, kako biste kasnije, ako dobijete uporabnu dozvolu za izgrađene objekte, od EU dobili polovicu novca nazad. Na kraju sam od svega odustao, glavni razlog je bio taj što tad hrvatski turizam nije imao klasificiran glamping pa ne bismo mogli dobit uporabnu dozvolu za izgrađene objekte.

 

Dakle, spotaknuli ste se na početku i pritom puno izgubili - kako ste to prebrodili?

Danas glamping postaje trend i u Hrvatskoj pa ga je ministarstvo turizma napokon klasificiralo. Dokumentacija je pripremljena pa je to opet, nakon 5 godina, postao naš primarni kratkoročni projekt.

Da, tada sam se osjećao poražen, tim više što nisam bio sam u tom projektu, nego cijela moja obitelj koju sam u onom trenutku možda malo i iznevjerio, ali vjerujem da mi nisu zamjerili.

Iako je tad sve palo u vodu, nismo odustali. Znali smo da je nekako potrebno početi, pa smo od 2012. počeli iznjamljivati objekt u kojem smo inače mi boravili. Bilo je teško, bile su to godine sa malo posjeta gostiju, pa nas je znao razveseliti i jedan rezervirani novogodišnji termin.

 

Luka kaže kako nije požalio što se preselio u Kozji Vrh i odlučio baviti turizmom. Odmah je, tvrdi, znao da mora pružiti kvalitetu da bi mu se trud isplatio, no, također ističe, kako bi bilo lakše da imaju vodovod kad već plaćaju vodu.

I što se u međuvremenu promijenilo?

Lani smo se odlučili za veću investiciju u taj objekt pa tako sada u suterenu kuće imamo welllness na 80 m2 sa bio-finskom saunom, masažnim bazenom za 5 osoba, prostorom za relaksaciju pred kaminom te prostorom za masažu. Mama je prije par godina napravila tečaj za kinesku masažu, a uskoro će u mirovinu, pa će se sve nekako poklopiti.

S tom investicijom dogodilo se pozitivno iznenađenje. Telefon je počeo zvonit i upiti su stizali, tako da danas imamo popunjene već gotovo sve vikende za 11, 12, 1 i 2 mjesec. Tu su i rezervacije za termine od ponedjeljka do petka.

 

Kako kratite vrijeme kada nemate turista?

Tada sa bratom radim na zastavljenim projektima kako bismo gostima koji se vrate mogli ponuditi nešto novo od njihova prošlog boravka na Kozjem Vrhu. Ove godine smo renovirali bakinu štalu koju imamo namjeru pretvorit u konobu. Poslužit će, recimo, za prijem gostiju (welcome drink) i prostor za zabavu uz roštilj. Plan nam je u konobi s vremenom ponuditi i seljački doručak sa delicijama našeg kraja u suradnji sa OPG Pintar iz Čabra koji proizvode domaće mljeko i sireve, voćne proizvode, likere te rakiju. Znate, tek sam 5 godina u turizmu, ali već na početku mi je bilo jasno da moramo imati kvalitetnu ponudu kako bi ljudi za nas čuli.

 

Da nije bilo interneta teško da bih vas našla, kako drugi gosti doznaju za vas?

Sanja i ja svakodnevno radimo na marketingu kako bismo ovu ljepotu predstavili što većem broju ljudi. Iskustvo sa internet oglašavanjem stekao sam kod prijašnjih poslodavaca pa ga danas uspješno prakticiram. Zanimljivo je kako u 95 posto slučajeva kuću za odmor punimo direktnim bookingom. Najveću zaslugu možemo pripisati našoj Facebook stranici Gorski Kotar Adventure koja danas ima više od 31.000 obožavatelja. Na taj način uspostavljamo uspješnu interakciju sa budućim gostima i usmjeravamo ih na našu web stranicu. Također, dosta gostiju se za nas odluči i na osnovu preporuke drugih gostiju na svjetski poznatom turističkom portalu TripAdvisor gdje imamo odlične ocjene.

 

Koji su aduti vašeg kraja?

Svaki put se začudim kada lokalno stanovništvo i oni koji se već bave turizmom kažu da nemamo dovoljno sadržaja za turizam. Siguran sam da dosta mladih iz našeg kraja nije posjetilo predivan izvor Kupe, koji se nalazi u Nacionalnom parku Risnjak.

Tako da je top destinacija u ljetnim mjesecima zasigurno Nacionalni park Risnjak (izvor Kupe, vrh Risnjaka, izvor Čabranke). Mi to dobro koristimo, pa veliku pozornost posvećujemo ciklo turizmu. Na našem području postoji i dosta rekreativnih edukativnih staza - staza Tršćanskih rudara, staza Trbuhovica, Tropetarska stjena, a za djecu je sigurno najinteresantnija staza predatora. Staza je dužine 1,7 km sa maketama životinjama u stvarnoj veličini, a pored svake makete nalazi se tabla sa opisom te životinje.

Tu je i novootvoreni Adrenalin park u Tršću, a uspješno surađujemo i sa slovenskom stranom - hotel Kovač u Osilnici nudi rafting i kanuing na Kupi. 20 km od kuće nalazi se i svjetski poznata špilja Križna jama po kojoj se putuje mini raftom.

Snimila: Maja Šokčević Lovrić/Hanza Media Rezervat divljači na Milanovom vrhu doista je nešto posebno.

Svakog gosta uputimo i na Milanov vrh (1011 mnv), koji je svega 5 km od naše kuće. Tamo se u srcu netaknute prirode nalazi rezervat za divljač. Djeci je to idealna prilika da vide jelena, srnu ili košutu u prirodnom staništu.

Za zimski period, koji je trenutno najposjećeniji, ne mogu reći da nudimo skijanje, već prije zimovanje. U Tršću postoji sva infrastruktura za skijanje, ali nažalost staza od 1200 m nije u funkciji. Tako da će najvjerojatnije i ove godine radit samo baby lift. No, napravljene su staze za skijaško trčanje pa gosti mogu gosti kod nas posudit opremu. Djecu, pak, oduševljava sanjkanje i spuštanje po brdu na napuhanom traktorskom šlaufu, a odrasli mogu kod nas posuditi krplje koje omogućavaju hodanje po dubokom snjegu.

Velik adut i potencijal našeg kraja vidim i u tako zvanom "medvjeđem turizmu", no više interesa za tu aktivnost iskazuju strani gosti. Englezi su, recimo, bili oduševljeni, a i ostali gosti se sa trosatne avanture vrate puni adrenalina, a neki se čak i tresu od uzbuđenja.

 

Mislite li da ste dobro postupili?

Da, siguran sam da je to bila odluka života. Turizam u Gorskom kotaru mi je omogućio prihod i poseban način života, i na tome sam ovom predivnom kraju najviše zahvalan.

 

Što biste poručili onima koji misle kako kod nas nema budućnosti?

Danas nije dovoljno imati dobru ideju. Potrebno je vjerovati u ideju i svakodnevno napravit korak bliže zadanim ciljevima i naravno već na početku bit spreman na uspone i padove, koji moraju poslužit kao dodatna motivacija.

Mislim da ljudi precjenjuju koliko mogu napravit u jednoj godini, a podcjenjuju što se sve može napravit u 10 godina.

 

Ipak, ne živite ovdje baš cijelu godinu?

Ne, ali svaku moguću sekundu koju mogu iskoristiti provodim u Gorskom kotaru. Pa mogu reći da zadnje dvije godine provodim ¾ vremena na Kozjem Vrhu. Razlog za to je velika posjećenost turista i realizacija zadanih projekata. Ponekad je naporno, ali nije teško kad se nešto radi srcem.

Sjećam se radnih dana u Ljubljani od 9 do 17 u firmama koje se bave internet oglašavanjem ili call centrima, gdje sam imao pola sata za marendu. Tada bih se odlogirao s računala, spustio slušalice i otišao na wc i već su mi počele curiti sekunde potrošene za pauzu. Znači brojala se svaka sekunda i šef mi je cijelo vrijeme "disao" za vratom.

Tako da trenutni život na Kozjem Vrhu ne bih zamjenio za ništa! A posebno ne taj osjećaj slobode koje mi pruža potencijal Gorskog kotara i njegova šumska prostranstva.

 

Facebook komentari