Doći će i tome jednom kraj Ta divna kurikularna reforma: kako su 3, 4 i 5 % postali isto!?

Vesna Bosanac

Vesna Bosanac diplomirala je i doktorirala nutricionizam na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prva je nu...

Više >

Vjerujem da će doći dan kada će nastavnik biti nastavnik, učenik učenik, a roditelj roditelj. Vjerujem da će doći dan kada 3, 4 i 5 % neće biti isto. Vjerujem da će doći dan kada će se znanje opet cijeniti.

 

Neki dan sam imala predavanje o prehrani u jednom sportom klubu. Razgovarali smo o mršavljenju.

I pitam ja mlade sportaše (sve odreda srednjoškolce): Koliko je 5 % od 60 kg?

Šest kila, prvi pokušaj.

Nije.

Pet kila, drugi hrabri pokušaj.

Nije.

Deset kila, sigurno odgovori treći.

Nije.

Što reći? Nije se na kraju znalo čude li se oni više mojima nije, ili ja njihovom čuđenju.

 

Obespravljeni i podcijenjeni                                                                                                       

No, strpimo se još malo. Sada se provodi Škola za život; oslobođena svih nepotrebnih gluparija i ludosti. Naučit će nam djecu svemu što će im uistinu u životu trebati. Tako kažu. Ono prije je vjerojatno eto bila Škola za smrt pa se postoci nisu morali učiti.

Neće nastavnici radit' za male novce, komentira se na jutarnjim kavama. Nije istina. Većina nastavnika uopće nije zahtjevna niti pati od luksuza. Koliko samo svoga slobodnog vremena poklone učeničkim izvannastavnim aktivnostima? Najviše boli osjećaj obespravljenosti i podcjenjivanja. Boli omalovažavanje struke i znanja. Boli i bespomoćnost pred svakojakim urgiranjem na kraju školske godine. Daj malom Anti 2. A šta će bidno dite. Pusti ga da ne propadne, govore jedni za drugima susjedi, prodavačice i daljnji rođaci. I tako se malo po malo urušio autoritet nastavnika i malo po malo kriterij za ocjenu više nije znanje. Tri, četiri ili pet posto, zar to nije sve tu negdje? Zato smo danas tu gdje jesno; blago rečeno nigdje. Propali smo bidni svi zajedno.    

Uvjerena sam da od ove nove kurikularne reforme nema ništa. Uzaludno nama promjene ovakve i onakve. Sve je to samo mrtvo slovo na papiru. Uzaludno i tableti i elcedei i pametne ploče. U tim silnim kurikulumima, reformama i papirima samo smo se dobro zapetljali. A što možemo? Zaljubljeni smo u papirologiju. Očito nam brdo svakojakih propisa i pravilnika daje lažni osjećaj veličine i važnosti.

Jedino što nam uistinu treba je promjena u glavama. Odgovorno tvrdim da je za kvalitetno izvođenje nastave dovoljno imati samo plan s nastavnim cjelinama koje se trebaju obraditi. (Naravno da prirodoslovnoj školi treba laboratorij.) Nikakve dodatne razrade programa nisu potrebne. Kako će osmisliti nastavu, nastavnici uče na fakultetu. Ima jedan super nastavnik u Splitu koji na početku škole svoje prvašiće vodi na plažu. Takvom čovjeku je suvišno pametovanje odozgo. On svoj posao zna raditi i gotovo. Ali se zato krajem prošle školske godine njegova kolegica u ranim 30-tima ponosno na teveu pohvalila da će preko ljeta pohađati edukacije iz Škole za život. Pokazat će im se, kaže, ni manje ni više nego kako u školskom dvorištu učenike učiti geometrijskim oblicima. Dušo draga, rekla bi moja nastavnica Danica, neće tebe edukacija spasiti. Sama si se toga trebala sjetiti i ho ho kad'. Kasniš već debelih 6-7 godina.     

 

Što oni znaju!?

Dalje, čitam prije par mjeseci kako nastavnici na ispitima znanja daju testove koje su napisali neki neutralni stručnjaci. Bože 'slobodi. Pa i pisanje testova se učilo na faksu. Tko je ovdje lud? Dajte ljudi, ne podcjenjujte nastavnike. Pustite ih već jednom na miru. Dajte konačno da dođu do zraka. I dajte im slobodu. Ali to kod nas ne ide baš tako. Nastavnici ne znaju ništa, a mi smo svi ostali rođeni stručnjaci za sve. Već sutra bismo mogli biti predsjednici i izbornici. Ne želimo prihvatiti činjenicu da smo kao društvo duboko zaglibili i da se trebamo restartati. Znam, teško je to priznati, ali je tako. Da su oni mladi ljudi s početka priče dobili jedinicu kada nisu znali postotke, onda bi ih sigurno naučili. Ali ne. Moje dijete to zna, uvjeravaju roditelji nastavnike. Ivana savršeno govori engleski, ali je profesor mrzi, čujem ujutro u busu. Mo'š si misliti. Nema profesor pametnijeg posla u životu nego mrziti djecu. Ali … Isto tako brižni roditelji zatvaraju oči pred silnim izostancima. Čak i sami muljaju pa lažući sebe i dragoga Boga opravdavaju neopravdavljivo. Sve to tako fino šljaka do jednog dana. Priča se kako masu srednjoškolaca želi studirati vani. Bravo! Nego, važe li tamo naše hrvatske ispričnice? Ide li se i tamo na bolovanje svako drugi tjedan zbog one nesretne m? E nema tamo cile mile. U Njemačkoj roditelji smiju u polugodištu opravdati samo jedan dan izostanka djeteta s nastave. Pa se ti moj pajdo misli. Treba tamo dobro isplanirati kad ćeš se razbolit.

Šalu na stranu. Uza sve cirkuse, sada se još koplja lome i oko satnice. Želi se izbaciti ono, a ubaciti ovo. No, ima mjesta za sve predmete. Vjerujte mi. Stvar je samo sve ih dobro posložiti. Nema koristi od 5 sati hrvatskog tjedno, ako učenici ne pohađaju nastavu, a umjesto lektire čitaju njezine sažetke. Naravno da s prisutnošću od svake prijestupne ne nauče niti osnove osnova. I onda se još čudom čudimo lošim rezultatima na državnoj maturi. Mi smo stvarno sve biser do bisera.

Nedavno sam od jednog studenta dobila mail naslovljen s Poštovani. Sunce moje, još uvijek sam žena i još uvijek sam samo jedna osoba (iako možda vrijedim za tri :)). (Nemojte misliti da je mail poslao na više adresa pa od tuda obraćanje s Poštovani. Uputio ga je samo meni.)     

 

Kaos i promjene

Ima toga još. Baš me je danas, što se kaže, krenulo. Vjerojatno ste čuli da za upis u neke srednje škole treba liječnička potvrda o psihofizičkoj sposobnosti učenika. Početkom lipnja svi pobjedonosno mašu dobivenim papirima. E onda se preko ljeta po nekoj nadnaravnoj sili dogodi neobjašnjivo. Do jučer zdravi mladi ljudi odjednom postanu tjelesni invalidi druge i treće kategorije. I šta će nesretni roditelji? Trk opet kod onog istog doktora, ali ovaj put po potvrdu da je dijete nesposobno za trčanje. U biti, moram se dijelom ispraviti. Potvrda nije potrebna ako dijete ide u medicinsku školu. Tamo se trči samo prva dva razreda!!! A e. Treba znati odabrati pravu školu. Ali, ni vi se tamo sestrice moje nemojte unaprijed radovati. Šta ste sjedile ste odsjedile. Nema više. Taj loši kurikulum je iz one ere Škole za smrt. Sad' će vam ova Škola za život vratit' tjelesni. U to ne sumnjam.

Ovi stručnjaci misle o djeci i njihovom zdravlju. Btw, kad je bilo ono događanje naroda za kurikularnu reformu, nitko se, od silne brige za učenike, nije sjetio reći da se tjelesni vrati u sve razrede medicinske škole. A i ja sam luda. Bila i ostala. Ma koga uopće briga za učenike? Otišli ljudi demostrirat' onako da im se nešto događa u životu. Da im prođe dan. Da vide ekipu. A i zdravo je biti na otvorenom.   

Ovom sadašnjem kaosu doći će kraj. U to sam sigurna. Promjena će se dogoditi iznutra. Kao nepokolebljivi optimist vjerujem da ću doživjeti dan kada će svi raditi samo svoj posao. Ali samo svoj posao. Vjerujem da će doći dan kada će nastavnik biti nastavnik, učenik učenik, a roditelj roditelj. Vjerujem da će doći dan kada 3, 4 i 5 % neće biti isto. Vjerujem da će doći dan kada će se znanje opet cijeniti. Baš vjerujem.

 

Facebook komentari