Odmor je gotov. Počela je još jedna školska godina.
Ispred škola slila se rijeka roditelja, baka, djedova, ujaka, teta, stričeva... naoružanih pametnim telefonima na cvjetiće i fensi- šmensi fotićima. Pa jednom se polazi u prvi razred. Vesele se nasmijane kikice i mali preplanuli skockani frajeri.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba istina je jednaka Djedu Mrazu. A neka se maleni raduju. Bolje je da žive što duže u ružičastoj zabludi.
Na tv-u i u novinama ukazaše nam se političari. (Svima su falili.) I oni odreda preplanuli. Od radnog ljeta, naravno. Puna su im usta dobrobiti za učenike. Velike i male. Blago nama običnom narodu.
Što mi dobro uniforma stoji!
Neke se škole slavodobitno na sva zvona hvale kako im djeca nose uniforme. Djeca presretna, kažu. Ma kome vi muljate? Pa zar mi nismo od onih generacija koje su tamo negdje 80-tih ustale i izborile se protiv uniformi i uniformiranosti? Ili sam ja živjela na nekoj drugoj planeti?
Pa i sami znate da je inicijativa prozirna i besmislena. Razlika je uvijek bilo i bit će ih. I dobro je da je tako. Srećom što nikome nije palo na pamet da svi moramo biti iste visine.
Draga djeco, oni nadobudni prouniformisti i više su nego svjesni kako samo majicama iste boje neće dobiti pravednije društvo. Šuška se da vrijedno rade na cjelovitom rješavanju problema. Zato kada uskoro ponude kapute, patike i pametne telefone, izborite se da budu barem Benetton, Adidas i Acer.
Ispod toga nemojte pristati. Jer, priznat ćete, i nisu to neke turbo skupe marke.
Gdje se izgubio tjelesni?
Iz godine u godinu oni gore sve više pričaju o zdravlju učenika. Uopće ne sumnjam u njihovu dobru namjeru. Zdravstveni odgoj, zdrava prehrana, ... Zdravlje i na zdravlje.
U silnom se angažmanu oko zdravlja, među papirima negdje zametnuo tjelesni. Onaj za buduće medicinske sestre i tehničare. Prvi i drugi razredi ga imaju, a dalje ... ništa. Izgubio se tamo negdje 2010-te. Slomili se odgovorni tražeći ga. I lijevi i desni i sjeverni i južni. Izmijenilo se od tada barem šest ministara. Za dobrobit dragih im učenika, svi od reda zdušno zasukali rukave i primili se traženja nesretnog tjelesnog. Ali od njega ni glasa. Nema ga i nema.
Ili su oni gore došli do zaključka kako mladim ljudima od 17 godina nije potrebna tjelovježba? Ma ne vjerujem da bi to učenim ljudima (silnim doktorima znanosti i sveučilišnim profesorima), u uvaženim povjerenstvima Ministarstva i Agencija, palo na pamet.
Ili su poslušali sveznalice (čitaj: neznalice) koje kažu Ne'š ti tjelesnog. Noga gore, ruka dolje, ... Čemu će ti služiti u životu?
Tjelesni podcjenjujemo i omalovažavamo ga. Mnogima je, još od osnovne, zadnja rupa na svirali. Bio dobar, bio loš, doći ćeš u isti koš. Jer dovoljna je samo jedna mitološka posjeta roditelja voljenom nastavniku, i ocjenu možeš birati.
Da ne duljim, tjelovježba nam je i te kako potrebna. I to cijeloga života. Posebno mladima ljudima. Svi odreda žele biti zgodni. No nažalost, nema dobrog izgleda bez znoja. Tjelovježba jača kosti i mišiće, oslobađa od stresa i smanjuje agresivnost.
Eto, umjesto da djeci dajemo tablete za smirenje, potjerajmo ih već jednom na taj tjelesni. Naravno, ako i iz njihove škole već nije netragom nestao. A hvalimo se kako smo najsportskija nacija.