Upali Žarooljicu! 'Da me stvarno voliš, znao bi što mi treba...' Je li zaista tako?

Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja

Ja sam Marija. Volim čitati i pisati. Volim istraživati i otkrivati. Volim učiti. Volim Snickers, smokiće i sladoled od kikirikija...

Više >

Ponekada sama pomisao da bismo trebali izgovoriti da smo pomalo usamljeni, tužni ili ljuti u nama izaziva sumnju i propitkivanje. Kao da je jedino moguće objašnjenje toga što nam on ili ona ne čitaju misli samo to da nas on ili ona ne vole.

 

"Romantika je filozofija o intuitivnom razumijevanju. Radi se o uvjerenju da kod prave ljubavi nema potrebe zamarati se izgovaranjem riječi. Kada je dvoje ljudi stvoreno jedno za drugo postoji jednostavan i trajan recipročan osjećaj da obje strane vide svijet na istovjetan način."

- Alain de Botton

 

Kad nas u dućanu, na odjelu suhomesnatih proizvoda i sireva, djelatnica pozdravi i pita što bismo željeli, nije nam neobično to da moramo otvoriti usta i reći da želimo 30 dekagrama kulena i 25 dekagrama dimljenih pilećih prsa.

Čuđenje nam ne izazivaju niti slična pitanja na kiosku, banci ili kafiću. No, kada se radi o pitanjima srca i očekivanjima u bliskim partnerskim, obiteljskim ili prijateljskim odnosima mnogi od nas sustežu se od izgovaranja onoga što nam treba, što bismo željeli i što nas smeta. Kao da negdje duboko u sebi vjerujemo da bi ljudi koje volimo i koji kažu da vole nas intuitivno trebali znati naše duboke misli, osjećaje, boli i čežnje.

Ponekada sama pomisao da bismo trebali izgovoriti da smo pomalo usamljeni, tužni ili ljuti u nama izaziva sumnju i propitkivanje. Kao da je jedino moguće objašnjenje toga što nam on ili ona ne čitaju misli samo to da nas on ili ona ne vole.

"Da me stvarno voli, znao bi što mi treba. Pa nije glup. Jasno je kao dan. Kako ja znam kada je tužan ili uznemiren? Kako ja znam kada sam pogriješila?"

Sve te misli proizlaze iz pretpostavke da druga osoba funkcionira na isti način kao i mi, da na svijet gleda na isti način kao i mi, da smo i mi i druga osoba bazično mentalno braća blizanci.

 

Ja nisam ti

Ima jedan odličan citat nepoznatog autora koji kaže "Prva stvar koju trebaš znati o meni je da ja nisam ti. Jednom kad to shvatiš, mnoge stvari će ti imati više smisla". Istina je ta da se bez obzira na količinu slaganja s drugom osobom mi ipak razlikujemo od nje. Koliko god slični bili, koliko god se dobro razumjeli, mi smo svejedno zasebne osobe.

Svatko od nas ima svoje tijelo. Svatko je odrastao u nekakvoj manje ili više funkcionalnoj obitelji. Svatko za sobom vuče kofere na kotačićima sa svojim prljavim vešom. Ma koliko sličnosti pronašli u prošlim traumama, problemima ili izazovima mi smo svejedno zbog genetike i urođenih predispozicija i specifičnosti okolnosti odrastanja naučili gledati na svijet ponekada na slične, a ponekada na duboko različite načine. Ponekada iste okolnosti izazovu iste emocije i ponašanja, a ponekada identične situacije izranjaju posve različite potrebe i asocijacije.

Sama ideja da se često uparujemo i zaljubljujemo po principu onoga što nam nedostaje, a što prepoznajemo kod druge osobe, govori nam o njezinoj posebnosti i različitosti.

Vrlo često je to uvjerenje "Da me stvarno voli, znao bi što mi treba." popraćeno idejom "Ako otvoreno tražim ono što mi treba, a on mi to ispuni - on je to učinio prisilno, bez strasti, bez volje i preko neke stvari. To što je učinio nešto tek nakon što sam ja morala tražiti, znači da je taj čin bezvrijedan."

Da li je moguće da ćemo zbog izazova vlastite ranjivosti, u kojoj smo se odvažili izložiti i tražiti ono što nam treba, odbaciti ono što smo dobili kao da ništa ne vrijedi? Da li je moguće da ćemo dokaze da smo voljeni odbaciti od sebe pretvarajući ih u svome umu u dokaze da nas druga osoba zapravo ne voli?

Bilo bi super kada bi drugi intuitivno znali što nam treba onda kada nam to treba, ali je istina ta da često ne znaju, ali ne nužno zbog toga što nas ne vole i zato što im nije stalo. Možda ne promišljaju toliko i ne analiziraju o tome što nam treba kada se, primjerice, nadurimo jer zbog svojih problema nemaju kapaciteta za to ili zbog toga što su proizašli iz okoline u kojima su drugi jasno i glasno izražavali svoje potrebe.

 

Patiti ili riskirati

Bilo bi super kada bi nam potrebe instantno, bez izlaganja i bez riječi bile zadovoljene, ali nisu i tu zapravo nemamo nekakvog prevelikog izbora. Ili ćemo patiti u tišini jer smo opet očito nevoljeni, nakupljati u sebi bol, ogorčenost i bijes ili ćemo riskirati i otvoreno tražiti što nam treba onda kada nam to treba i vidjeti što će se dogoditi.

Moguće je da drugoj strani jednostavno nije dovoljno stalo, ali čini mi se da je češće ljudima stalo i da bi bili spremni učiniti mnogo toga kada bi znali što to treba i želi druga strana. Otvaranjem usta i artikuliranjem potrebe postoji mogućnost da je zadovoljimo, ali i da drugu stranu podučimo što nam treba kada smo povrijeđeni, tužni, usamljeni ili sretni.

Mnogo je ljudi koji od sebe ne žele dati ništa, no isto tako je mnogo ljudi koji su spremni učiniti puno ako samo zatražimo.

Propitajmo malo ta svoja uvjerenja. Dozvolimo si sumnju. Dozvolimo drugoj osobi pravo da bude drugačija i da jednostavno ne zna što nam treba. Ne zaboravimo da nitko od nas ne dolazi s uputama za rukovanje i da nema kompleksnih shema o tome koja matica ide na koji šarafić kojom ćemo učvrstiti jednu od polica svoga uma.

Prava je šteta propustiti mogućnost da budemo utješeni onda kada smo žalosni i podržani kada se bojimo.

Sretno <3


Preuzmite uzde svog života u svoje ruke. Treba li vam pomoć na tom putu, slobodno mi se javite.

- Marija

Facebook komentari