Vrelina vode je oparila sitne listiće pomno biranog crnog čaja. Otpustila u trenu onaj opojni citrusno-drvenasti miris bergamota. Razvalila sve i jednu molekulu teina. Šalica je preuzela boju karamela i upila u svoje keramičko tijelo ama baš svaki taj otpušteni atom topline. Grijala mu promrzle drhtave ruke dok ju je pažljivo odlagao na niski stolić pored širokog kauča u dnevnom boravku.
Ona je opušteno spavala okrenuta na lijevi bok, dok joj je para na stoliću pored glave koketirala s prigušenom svjetlošću lampe u kutu s koje nije obrisala prašinu mjesecima. Nekako to uvijek previdi, ne lampu, nego brisanje prašine. Koliko ne stigne, toliko i ne mari. Pa nije se za kuću udala, tako govori. I nitko još nije od kućne prašine umro, često ozbiljnog izraza lica zaključuje.
Pokrio ju je njenim omiljenim pokrivačem, totalno bezveznim, nespretnih dimenzija, koji je nije čak ni pokrivao cijelu, eventualno bokove i bedra, i spuštao se tek ovlaš preko opuštenog trbuha. Iako joj je opuštenost sve češće bila strana.
Uvijek joj je bilo vruće
Njoj je uvijek bilo vruće, čak bi joj i usred najledenije zime vrućinom isijavala stopala. I dlanovi ruku. Spavala bi samo prekrivenog trbuha, nogu izbačenih izvan teškog prekrivača, razgoljenog torza. I još uvijek bi joj bilo vruće.
Poput jorgovana i božura u proljeće, širio se kućom miris svježe spravljenog čaja tu večer, ali nije je želio probuditi... Neka spava.
Pogladio ju je po kosi, dlanom prešao preko opuštenog lica bez šminke, s kojeg joj je samo odjednom iščeznuo grč i težina dana, nježno joj obrisao prvo ostatke maskare ispod desnog oka koja je stvarala privid ružnog podočnjaka, a potom i slinu koja joj se slijevala po lijevom ramenu kroz lagano otvorene usne. Šuštala je disanjem, trzala se u tom prvom snu. Svako njeno trzanje bi mu momentalno izazivalo bol. Nije joj mogao olakšati ni u javi, a kamoli u snu.
Kapnuo je kap-dvije mlijeka u šalicu čaja koja je bila točno onakve temperature kakvu je voljela, one koja je u savršenim omjerima otpuštala svu svježinu poznatog joj mirisa, koja bi joj uvijek izazivala jedan te isti uzdah "Ah, kako ja volim ovaj earl grey i svježe note bergamota, to je nestvarno!" pa pogled vratio na nju uspavanu. Umornu. I u snu daleku.
Samo ona tako grli
I koliko god da je želio da taj isti tren otvori oči i zagrli ga čvrsto, onako kako samo ona grli, pa se kao dijete razveseli tom s ljubavlju spremljenom čaju, toliko je u sebi molio da nastavi spavati jer je san u toploj kući sve što joj želi već mjesecima. Doma, tamo gdje se sve kako treba i ne treba.
Ostavio je čaj na stoliću da se hladi. Iako ga ona nikad ne pije hladnog. Bacit će ga kasnije. Uživao je u samom ritualu spremanja istog. To je bilo dovoljno da joj večeras bude bliži nego ikad prije. A ona neka spava. Iako se trzala u snu.
Ako ste propustili moju prvu "crticu" na portalu Živim.hr, možete je pronaći ovdje...
I ne zaboraviti, pratiti me možete na Živim.hr, ali i na mom blogu, te na Instagramu i Fejsu :)