Piše: Andreja Bratić (još nema djece, ali ima tri kumčeta) • Snimila: Irena Nača/FOTOSOFIA 11
Oduvijek sam imala jasnu viziju svog života. Znala sam da želim raditi posao koji sada radim, ali znala sam i da želim imati djecu. Donatovim dolaskom ta vizija je postala potpuna. Sad nam još samo preostaje zajedno stvarati i uljepšavati svijet - govori nam Doris Pinčić Rogoznica (27), glumica i radijska i televizijska voditeljica dok razgovaramo o ulozi koja joj je u potpunosti promijenila život. Ali, na bolje. Biti mama njezin je najdraži i posao i hobi.
A ljeto najdraže godišnje doba. Dalmatinka rado i često odlazi u posjet obitelji i rodbini u rodni Zadar. I po mogućnosti uvijek u društvu dvojice njezinih najdražih muškaraca: supruga Borisa i sina Donata. Odmor je, doduše, nakon uspješne televizijske godine i zaslužila. Nakon dječjeg showa "Zvjezdice" i gledanog kulinarskog showa "Tri, dva, jedan - kuhaj!" došlo je i vrijeme za predah od malih ekrana.
Sigurna luka
Za svoju obitelj Doris će često reći da su kao malo pleme.
- Doslovno svugdje idemo zajedno. Jako smo smiješni. Donat je već bio i u studiju sa mnom i na svirci kod tate. Naučio se prilagoditi na svaki krevet. A inače kad smo zajedno, odlazimo u prirodu, gledamo crtiće, vozimo bicikle, idemo u toplice, kuhamo, vježbamo, čitamo, puno spavamo, mazimo se...
Najljepše je imati obitelj, sigurno utočište gdje se uvijek možeš doći odmoriti - otkriva nam.
Iako je vrlo zaposlena, jer pored televizijskog posla i manjih glumačkih angažmana radi i kao voditeljica na Narodnom radiju, kaže kako stiže odraditi sve svoje dnevne obaveze i da karijera i majčinstvo itekako mogu ruku pod ruku. Važno je, ističe, dobro rasporediti vrijeme, leći ranije u krevet, ustati ranije, podijeliti poslove i može se.
- Što je Donat stariji, sve više toga možemo obavljati zajedno. Priznajem, kad ga uhvati 'ludilo' i on bi se, primjerice, lovio po šoping-centru, a moramo obaviti kupovinu namirnica, dam mu da gleda crtiće na mobitelu. Znam, nije pohvalno, ali nekad se poslužimo i time. No sviđa mi se što možemo sve više toga raditi zajedno - komentira voditeljica.
Bilo je baš kad je trebalo
Zanima nas i čini li joj se da je iz današnje perspektive možda prerano ili prekasno postala majka?
- Taman i na vrijeme. Da mogu ponoviti, opet bih u tim godinama rodila. Osjećala sam se tako snažno i posebno i spremno - kaže.
A kad je njezin dvogodišnjak ljuti?
- Zapravo, ne znam. Ne ljuti nas. On je mali istraživač koji proučava svijet oko sebe. Ponekad pokušava izvesti nešto što je za njega opasno ili nemoguće pa tu nastupamo mi kako roditelji koji ga moramo zaštititi, ali ne može nas to ljutiti. Jednostavno ne mogu povjerovati u to da djeca ikad rade stvari jer su zločesta - kaže.
Donat se najviše igra autićima, svojim motorom i njihovim psom, preslatkom Ritom. Doris kaže da se izvrsno slažu ponajprije zbog Rite koja je izuzetno intuitivna.
- Ako vidi da mi spavamo ili odmaramo, prilagodi se. Ako mi trčimo, igramo se, veselimo, i ona je u akciji. Ona je naš dobri duh - priča nam mlada mama.
Ovo želim svome sinu
Kad razmišlja o tome koje bi vrijednosti voljela usaditi svom sinu, kaže da bi voljela da ima zdravu dozu samopouzdanja jer takav, siguran u sebe, može osvojiti svijet i ostvariti svoj puni potencijal.
- Voljela bih i da ima razvijen osjećaj empatije prema svijetu oko sebe - dodaje.
A tko više popušta? Tata ili mama?
- Oboje smo vrlo predani Donatu jer smo u Zagrebu sami i jako se držimo naše obitelji. Trudimo se ne popuštati previše, ali on je tako sladak - iskrena je Doris. I smije se.
No postoji li nešto čega se u budućnosti plaši?
- Zapravo se ne bojim. Dajemo sve od sebe, imamo pomoć baka i ostatka obitelji kad smo u Zadru, dajemo mu ljubavi u velikim dozama i znam da imamo najbolje namjere, a kako će ispasti, ovisi uvelike i o njemu samom i o genetskom kodu - govori.
Neka druga vremena
Ona je odrastala u devedesetima. U ratnim godinama koje pamti kao izrazito teške i stresne.
- Ratište, nezaposlenost, neimaština... Takve su bile devedesete, godine mog djetinjstva. To je svakako ostavljalo traga na svima nama, ali roditelji su me naučili da se baš zbog toga uvijek borim do kraja i možda mi zato nikad ništa nije teško odraditi. Volim posao, ne smatram ga pukim sredstvom za preživljavanje. Ne govorim tako samo zato jer radim stvari koje doista volim. Strastveno sam radila prije i druge poslove. Primjerice, konobarila - prisjeća se.
Vremena su se od onih u kojima je ona odrastala i u kojima joj sin odrasta znatno promijenila. Što joj se sviđa, a što ne?
- Svako vrijeme ima neke svoje izazove i svako je lijepo na svoj način. Nama je danas lakše jer je porasla svijest da i očevi moraju sudjelovati u odgoju, imamo dostupnije medicinske usluge, odjeća je pristupačnija, puno više pažnje se posvećuje odgoju djece... S druge strane, zbog te silne slobode smo svi paranoični, imam dojam da ponekad gušimo djecu, da im ne dopuštamo da padnu, da se ogrebu, da pojedu malo kolačića od blata... Kome je to ikada naškodilo? Dapače, danas kad netko u parku vidi da ti se dijete valja po podu i da je prljavo, odmah te proglase čudakom. Tako da smo nešto dobili, a nešto izgubili. Jedino što je zbilja važno, po meni barem je da ne zaboravimo svaki dan svojim mališanima na glas reći koliko ih volimo - komentira.
Ljubavi ima u izobilju
Donat ide prekasno u krevet, kaže njegova mama. No takav je od rođenja. Može biti budan do kad god treba.
- I bez obzira na to kad zaspi, ujutro bi spavao do 10. Nije ranoranilac. Na tatu - kaže Doris uz smijeh.
A za to da ne razmazi dijete pretjerano ključan je, smatra, instinkt.
- Primjerice, ako sam mu u dućanu kupila sokić, neću mu kupiti i autić i bombone i lizalicu. Neću mu kupovati svaki dan ili svaki tjedan, nekad i mjesec, nove igračke. To smatram pretjerivanjem i slanjem krive poruke o tome kako materijalno pada s neba. Najgora mi je teorija: mi nismo imali pa neka on zna kako je sve imati. Ali, recimo, ako po noći sto puta traži da ga dignem i stavim kod sebe, to mi nikada nije problem jer osjećam da u tim trenucima želi zagrljaj, ljubav i sigurnost - kaže Doris.
Njoj je posebno stalo i do zdravlja, pa pazi na prehranu svoje obitelji i redovito vježba.
- Kuhamo uvijek i svaki dan. Nekad i po dva puta. Nekad suprug, nekad ja. Zajedničko hranjenje je, vjerujem, ključ zadovoljstva u obitelji, vrijeme kad svatko može reći što ima, kad se stvari raspravljaju, planiraju i slično. Donatić ne jede baš sve, ali mi jedemo jako dobro, puno povrća, voća, zdravih žitarica, pa vjerujem da će s vremenom od nas usvojiti zdrave navike. Za sada ne jede puno slatkiša, gotovo uopće. Varamo ga tako da radimo polpete od povrća, pravimo sladoled tako da zaledimo voćnu kašicu, snalazimo se...- otkriva.
Bakini savjeti su zlatni
Oko odgoja djeteta Doris se najčešće savjetuje s bakama. Razumljivo, kaže. One joj puno pomažu, a i njezina sestra koja ima troje djece također je dobar izvor informacija.
- I suprug mi puno pomaže. Roditeljstvo je posao za dvoje i tako je otpočetka. Nismo u situacijama da ja padam s nogu, a on sjedi na pivi. Nekad imamo vrijeme za sebe, ali Boris vrlo predano shvaća sebe kao tatu - ponosna je Doris.
A kad će drugo?
Posebno je ponosna i na sinove prve riječi: mama i auto, a auto mu je i omiljena igračka.
Kad je vrijeme za prvi telefon, tablet, kompjuter...?
- Ta se granica stalno pomiče i bit će to sigurno izazov za našu djecu. Sad mi se čini da prije srednje škole ne bi trebalo imati svoj gadget, ali onda mi neke mame kažu da je korisno da ga imaju kad idu na aktivnosti, pa da ih se može dobiti. Evo, baš ne znam - objašnjava.
Simpatična voditeljica htjela bi imati još djece. Jer ona ima i brata i sestru i voljela bi da i Donat ima još nekoga.
Kad, pak, razmišlja o tome koliko dijete promijeni bračni život, kaže da ono sigurno utječe na odnos između dvoje ljudi.
- Nije više toliko opušteno, ne možeš učiniti baš sve što poželiš u trenutku u kojem poželiš. No mi smo svjesno postali roditelji, to smo željeli i planirali. Jedna uloga ne isključuje drugu, samo se drugačije družimo - zaključuje.