Kako smo samo hrabri Gdje nam je nestala ljudskost i zašto smo glasni postali jedino na Fejsu?

Marija Klasiček

Glavna sam urednica APortala, blogerica, influencerica, recenzentica, skladateljica, a po zanimanju ekonomistica. Ljudi obično...

Više >

Sve naše društvene promjene rode se i umru na istom mjestu - u statusu na Fejsu. Mi smo moderni revolucionari koji su jaki u pisanju komentara i svađi, ali zapravo živimo u strahu od izlaska iz vlastite kuće. Zatvorili smo se u svoje male svjetove, iskreirane u vlastitim glavama i učinili smo svoje umove, tamnicama vlastite duše.

 

Ljudi vide ono što žele vidjeti.

Mislim da nikada u životu nisam bila ovako svjesna te činjenice kao sada. Ako su prestrašeni u svakom će tko im dođe ususret vidjeti potencijalnu opasnost, ako su pak dobronamjerni u svakome će tražiti dobro.

Prve možete nazvati hejterima, druge možete nazvati naivcima. Ja sam valjda ovo drugo, sudeći po komentarima na jedan od mojih posljednjih statusa na Fejsu.

Osvrnula sam se na situaciju s migrantima, govoreći o djeci. Ne mogu u jednom djetetu koje je u životu vidjelo samo nasilje i tugu i spava na cesti, vidjeti kriminalca. Niti želim. Isto tako ne mogu i ne želim svakog stranca čija je boja kože drugačija od moje i koji govori drugačijim jezikom ili vjeruje u Boga kojeg zove nekim drugim imenom, vidjeti nasilnika. Ne mogu, ne želim i neću.

 

Odbijam tako živjeti. Odbijam živjeti u strahu.

Nigdje ne tvrdim da u tisućama ljudi koji su pobjegli iz ratnih područja nema onih koji rat koriste za svoje zlokobne planove. Ne tvrdim da među njima nema kriminalaca, terorista, pljačkaša, silovatelja… ima, vjerojatno ima. Ima ih posvuda. Ali ne mislim cijelom jednom narodu suditi na temelju pojedinih skupina.

Ta mržnja i taj strah prema drugačijem i nepoznatom proteže se kroz svaku poru našeg društva. Takvi smo prema novim susjedima, prema novim radnim kolegama, prema novim djelatnicima u lokalnoj trgovini. Od svakog prvo očekujemo da nam dokaže da je pozitivac. I svejedno mu i dalje pristupamo s figom u džepu.

Velika većina ljudi podsvjesno misli da su svi oko njih zli, da ih uvijek netko želi zeznuti ili prevariti. Živimo otuđeni, jalni i čangrizavi. Svađamo se oko svega i svaku uvredu pravdamo "pravom na mišljenje".

Ako nekome kažeš da ne živiš po tim postavkama, automatski si čudak, neki new age freak koji je po cijele dane na halucinogenim drogama. No možda je stvar u tome, da si odabrao živjeti drugačije. Pristupati ljudima otvorena uma i srca.

To ne znači biti naivan i glup i slijep, to samo znači ne osuditi svakoga na prvu, samo zato što je drugačiji i samo zato što ti je stran.

 

To znači ophoditi se ljubazno koliko i mudro.

Znači biti spreman pomoći, ali isto tako i reagirati kad vidiš nasilnika u akciji, a ne zatvarati oči kako to mnogi rade. Vide nepravdu posvuda oko sebe ali šute. Glasni su jedino u osudama na društvenim mrežama.

Boje se tamo nekih kriminalaca, za koje nisu sigurni da su kriminalci i koje nikada nisu vidjeli i vjerojatno nikada niti neće, ali prstom ne maknu zbog kriminala na vlastitim ulicama, počinjenim od ljudi koji ovdje žive cijeli život.

Slobodna sam zbog toga zaključiti da smo mi društvo čistih cinika.

Sve naše društvene promjene rode se i umru na istom mjestu - u statusu na Fejsu. Mi smo moderni revolucionari koji su jaki u pisanju komentara i svađi, ali zapravo živimo u strahu od izlaska iz vlastite kuće. Zatvorili smo se u svoje male svjetove, iskreirane u vlastitim glavama i učinili smo svoje umove, tamnicama vlastite duše.

Ne treba ti neki tuđinac da ti utjera strah u kosti, dovoljna ti je vlastita misao koja te drži taocem unutar vlastitog uma.

Svakog dana prolazimo pokraj ljudi u neimaštini i potrebi. Pokraj beskućnika i prosjaka, ali rijetki se od nas kraj njih zaustave. Rijetki ubace dvije kune u šešir uličnog svirača ili djeda bez nogu što sjedi na hladnom podu. Rijetki uopće pogledaju u njihovom smjeru. Kao da su ti siroti ljudi šugavi, pa će se netko zaraziti od samog pogleda na njih.

Koliko je tek onih čiji su računi godinama blokirani? Koji rade ali jedva spajaju kraj s krajem? Koji skupljaju boce po kontejnerima i nose ih u trgovine da bi ih zamijenili za kruh i mlijeko?

 

Koliko suosjećanja imate prema njima?

Slabo, otvoreno ću vam to reći, jer inače sustav ovrha koji su dokazano legalna pljačka, više ne bi postojao.

Mi smo društvo koje je moralno na papiru ali u svojoj stvarnosti vrlo okrutno i bezosjećajno. I znam da niste navikli na ovakve tekstove od mene. Znam da više volite kad pišem o ljubavnim odnosima i kritiziram žene i muškarce, ali budimo realni, takvi tekstovi su samo puka zabava. Ponekad nam treba istina. Ponekad nas treba glasno protresti da bismo se trgnuli.

I ne, ja ne pozivam na revolucije. Pozivam na ljudskost, na čovječnost i na pomoć bližnjem. Pozivam vas da samo pokušate biti malo otvorenija uma i otvorite srce za pomoć ljudima oko sebe.

Shvatit ćete da su i prosjak na ulici i baka koja skuplja boce iz kontejnera samo ljudi. Samo ljudi poput vas.

 

Facebook komentari