Svijet je pun apsurda Introverti - tihi ljudi u svijetu koji ne prestaje govoriti... Zar je to toliko loše?

Brankica Stanić, spisateljica i blogerica

Autorica sam romana Putevima svitanja i bloga Inspiring prose. Kroz pisanje volim propitivati svijet oko sebe, naše navike, ponaša...

Više >

Navika me ponekad dugo drži na jednom mjestu. Mjestu kojim nisam zadovoljna, ali u kojem uvijek vješto pronađem plusić zbog kojeg zaključim: dobro je, još uvijek ima mjesta za trpljenje. Još uvijek nije loše kako bi moglo biti.

 

U blizini našeg doma nalazi se dječja igraonica omiljena nama roditeljima jer, kad svoje zlato ostavite da se igra, možete u miru sjesti i popiti kavu dok istovremeno imate na oku svoje mališane. Moj Noa obožava ići tamo, jer osim što je odlično opremljena i ima svakakvih igračaka te drugih djeci zabavnih rekvizita, uvijek je puna djece s kojima se može igrati, a za sve to vrijeme je mama u blizini. I ja volim ići tamo prvenstveno zato što tako dobijem par sati u kojima sam pošteđena neprestanog dozivanja i beskrajnih upita svog radoznalog djeteta.

Po ulasku prvo što napravim je da pažljivo skeniram cijelu prostoriju. Uh, danas je zaista puna, razmišljam dok pogledom prelazim preko stolova i tražim kutak gdje se mogu zavući. Eno, tamo je jedan prazan stol, ali je u sredini prostorije i s obje strane sjede žene s kojima će, ako sjednem tamo, razgovor biti neizbježan. (U Irskoj su inače svi stolovi u coffee shopovima i restoranima zbijeni tako da uvijek imate osjećaj da su vam ljudi sa susjednog stola praktički u krilu). Preskačem onaj u sredini jer nema šanse da sjednem tamo i izložim se mogućoj neobveznoj interakciji s drugim mamama. Tražim panično dalje i konačno se smjestim u kutu prostorije; iza mene je zid, imam pogled na cijelu igraonicu i po mojoj osobnoj procjeni razumno sam udaljena od drugih ljudi kojima neće pasti na pamet da mi postavljaju pitanja ili daju primjedbe na temu vremena i/ili neposlušne djece. Tih par sati tu sam da se oporavim od društvenosti koju moje vlastito dijete zahtjeva od mene i posljednje što želim je da me dohvati vesela i prpošna mama koja uživa u neobveznom čavrljanju.

 

Takva sam

Manje više je isto i u svim drugim društvenim situacijama i gotovo nikad nećete od mene doživjeti, ako se sretnemo (a ne poznajemo se) u trgovini, banci, parku - da vam dobacim nešto onako usput i pokušam započeti razgovor. Čak znam postati poprilično napeta i nervozna ako mi, primjerice, dok čekam red na blagajni stojite previše blizu, ako ste prebučni ili jedna od onih osoba koja nema nikad mira pa stalno nešto mora raditi; cupkati nogom, dobacivati blagajnici, komentirati, negodovati…
Ako moram birati između izlaska u bučni lokal ili na kakav koncert i ostanka kući uz dobru knjigu ili intimno druženja s bliskom osobom i bocom vina, uglavnom ću izabrati ovo drugo. Poruke i mejlovi uvijek imaju prednost nad pozivima, postovi i tekstovi na društvenim mrežama/blogu nad video zapisima (jer nema šanse da se eksponiram tako otvoreno). Individualni rad nad grupnim, jedan na jedan razgovori nad sastancima s većim brojem ljudi, i tako dalje.

Možda vam je to prošlo kroz glavu, ali nisam mizantrop. Nisam ni socijalno anksiozna. Ne plašim se drugih ljudi, ne smetaju mi dokle god na silu ne ulaze u moj osobni prostor, niti ću ako znam da mi je potrebna, izbjegavati interakciju s drugim ljudima. Radi se jednostavno o tome da bolje funkcioniram kad sam sama ili okružena sa svojim najbližim ljudima. Tako punim svoje baterije. Sklonija sam promatranju, nego pričanju, tišini prije nego buci, onom unutra, naspram onoga vani, dužem razmišljanju prije djelovanja. Jednostavnije rečeno, introvert sam.

I dok je ekstrovertiranim pojedincima interakcija s drugima potrebna kako bi bili sretni - to je njihov način punjenja baterija, provod bez društva im je nepojmljiv i uživaju u situacijama gdje su u centru pažnje, glasni su i otvoreni - introverti su oni koji naginju svemu suprotnom od toga.

 

Zar je u meni problem?

Tijekom svog odrastanja nebrojeno sam puta zbog svoje introvertiranosti pomislila kako sa mnom nešto nije u redu. Kako se moram mijenjati, konstantno prilagođavati, usprkos nelagodi, jer je biti ekstrovertiran društveni ideal kojem svi bez iznimke moramo težiti. Često sam čak i od nekih svojih članova obitelji bila ispravljana, izlagana zahtjevima koji su u svojoj suštini tražili od mene da budem ono što nisam. Nikad neću zaboraviti situaciju u kojoj sam se kao tinejdžerica jadala jednoj osobi kako stalno upadam u ta neka hiperaktivna društva u kojima na kraju nekako uvijek nastane problem zbog moje šutljivosti i nagona da ne želim ono što većina želi, te da ne razumijem zašto je to tako, na što mi je ta osoba mrtvo hladno odgovorila da je očito u meni problem i da se trebam mijenjati - jer takvu me nitko ne želi. Iako nije imala loših namjera, tim je komentarom samo postigla da se povučem još više u sebe.

I dan danas, kao odrasla žena sasvim svjesna tipova ljudskih osobnosti i toga da oni ne znače da s nekim nešto nije u redu već samo da različito reagiramo na svijet koji nas okružuje, upadnem ponekad u situacije u kojima se grizem zbog onoga što jesam. Primjerice, po dolasku u Irsku, moja me introvertiranost koštala napredovanja na poslu. I dok je moja sposobnost razumijevanja i obavljanja posla koji je taj položaj zahtijevao bila više nego dobra, moj tip osobnosti je presudio da ne budem unaprijeđena. U izvještaju koji sam dobila nakon intervjua, testova, individualnih i grupnih zadataka, kao razlog ne dobivanja posla, stajalo je: Brankica nije ostvarila značajniju interakciju s grupom, bila je introvertirana i nije demonstrirala svoje vještine. Točno tim riječima, samo na engleskom. I to je bilo sasvim dovoljno da poništi sve one prethodne, više nego dobre ocjene. Pala sam na potrebi društva da budem glasna, da se namećem s drugima, da dam sve od sebe da odradim sjajnu prezentaciju, neovisno o tome koliko zaista razumijem i poznajem navedeni posao. I točno znam, da sam u grupi briljirala, a u svim ostalim samostalnim aktivnostima bila lošija - posao bih dobila.

Moram priznati da me tada to prilično pogodilo, posebice jer sam taj posao imala u malom prstu i imala uspješno višegodišnje iskustvo u istom - unatoč svojoj introvertiranosti. Vjerovala sam da bi bilo bolje da su me lagali ili da jednostavno nisu rekli ništa, ovako je ispalo da ono što nije dovoljno dobro je upravo ono što ja jesam, moja suština. Kako onda da se ikad nadam ikakvom uspjehu?

Foto: iStock Ekstrovertiranost je danas često okarakterizirana kao poželjnija, nametnuti je društveni ideal i skloni smo vjerovati da su takvi ljudi ne samo uspješniji nego i da nas ekstrovertirane osobine čine boljim ljudima. Daleko je to od istine.
 

Treba pomaknuti granice

Nedavno sam sasvim slučajno nabasala na knjigu čiji me naslov osvojio na prvu: "Quiet - The Power of Introverts in a World That Can’t Stop Talking" od autorice Susan Cain. Nakon čitanja, shvatila sam da se nijedan introvert nikad ne bi smio ustručavati zbog svoje prirode i misliti da ju na silu mora mijenjati - što god svijet mislio o tome. Meni osobno, knjiga je došla poput melema na ranu, učinila da imam više razumijevanja za sebe samu kao i da pokušam s vremena na vrijeme pomaknuti svoje granice i proviriti malo u taj ekstrovertirani svijet i njegove prednosti.

Autorica nas kroz knjigu upoznaje s osobinama jednih i drugih, kao i s idealom ekstroverta koji nam današnje vrijeme nameće. Moj feedback, koji me koštao posla, zapravo nije niti malo neobičan i neočekivan jer većina kompanija, gle čuda, ne traži najiznimnijeg kandidata već onog najekstrovertiranijeg. Onog koji se zna prodati, tko govori uvjerljivo, iako možda ne zna sve činjenice/ne razumije potpuno/ne vjeruje u ono što govori, tko pokreće akciju (bilo kakvu)… Knjiga je prepuna primjera i istraživanja iz kojih se jasno vidi naša sklonost da slijedimo one glasne, da im više vjerujemo, da mislimo kako posjeduju veće znanje i sposobnosti od onih tiših, pa onda ni ne čudi da kompanije koje za glavni cilj imaju prodaju i profit traže upravo takve zaposlenike. Uzmemo li isto tako u obzir da je daleko veći postotak ekstrovertiranih ljudi naspram onih introvertiranih, jasno je zašto svi mi nesvjesno imamo više povjerenja u njih - na njih smo više naviknuti i rijetko tko može ostati imun na njihovu često vrlo karizmatičnu pojavu.

 

Znači li ovo da je samo ekstrovertima zajamčen uspjeh?

Naravno da ne. Svijet je bio i uvijek će biti prepun itekako uspješnih introverata. Da navedem samo neke od njih: Isaac Newton, Albert Einstein, George Orwell, Dr. Seuss, J. K. Rowling, Emma Watson, Audrey Hepburn, Julia Roberts…

Problem je više u našoj percepciji; ekstrovertiranost je danas često okarakterizirana kao poželjnija, nametnuti je društveni ideal i skloni smo vjerovati da su takvi ljudi ne samo uspješniji nego i da nas ekstrovertirane osobine čine boljim ljudima. Što je čisto generaliziranje, obično daleko od istine, ali smo opet skloni prosuđivati ljude po njima.

Iako su ekstroverti jako dobri u postizanju toga da bude po njihovom, o čemu god se radilo, upravo zahvaljući njihovoj glasnoj i otvorenoj prirodi, to ne znači da je njihov način ujedno i najbolji način. Uzmemo li u obzir da i glasni i tihi ljudi imaju podjednak broj dobrih i loših ideja, trebalo bi nas brinuti to što uvijek slušamo one glasne.

 

BITNE RAZLIKE

I dok se ekstroverti puno bolje nose sa stresom, bolje funkcioniraju pod pritiskom, pokretači su, poznaju mnogo ljudi i vole njihovo društvo te su u svojim govorima uvjerljivi, introverti obično posjeduju osobine koje su strane ekstrovertima, a koje su često korisnije od izražene potrebe za dominacijom koja prevladava kod ekstroverata; više slušaju i prikupljaju podatke, uvažavaju tuđe ideje, bitnije im je da je posao odrađen kako treba od toga da budu u pravu, razmisle dobro prije nego djeluju, fokusiraniji su, smireniji, teže odustaju, više su usmjereni na zadatke koji vode do cilja nego na sam cilj, njihova okrenutost prema unutra čini ih kreativnijima.

 

Pa opet, bez obzira na sve to, više nekako preferiramo ekstroverte, često upravo zbog onih najvažnijih karakteristika koje garantiraju uspjeh - moći uvjeravanja i dobre prezentacije koje ekstroverti imaju u malom prstu. Volimo reći da cijenimo individualnost, ali obično se često divimo samo onom tipu individualca koji je spreman izložiti se. (Steve Jobs i Stephen Wozniak su savršen primjer).
Pitanje koje se ovdje nameće samo od sebe je; nisu li moć uvjeravanja i sposobnost dobre prezentacije samo gluma i manipulacija onda kad su daleko ispred iskustva, znanja i razumijevanja onoga što "prodajemo" drugima? I gdje su tu onda autentičnost, iskrenost i kvaliteta koje isto smatramo jako bitnima i ključnima za uspjeh? Jedno od pitanja koje definitivno zaslužuje promišljanje.

 

I što je na kraju bolje - biti ekstrovert ili introvert?

Ni ja, a ni ova knjiga, koju preporučujem svima, ne samo nama tihima - ne želimo baciti loše svjetlo na ekstroverte, niti smatramo da su jedni bolji od drugih. Niti da bi se jedni trebali pretvarati da su oni drugi, pokušavati biti nešto na silu i biti uvjereni da je ekstrovertiranost jedini ključ uspjeha. Novija istraživanja ne idu u prilog čak ni općeprihvaćenoj teoriji da su ekstroverti u suštini bolji lideri. Prednosti i mane imaju i jedni i drugi, a različiti pristupi koje koriste u interakciji sa svijetom koji ih okružuje mogu biti podjednako i dobri i loši.

Na kraju se sve svodi na to da treba biti svoj, ne forsirati biti nešto što nam nije u prirodi, ali opet truditi se pomalo pomicati svoje granice, učiti jedni od drugih - ekstroverti kako se umiriti, saslušati i razmisliti prije djelovanja, introverti kako biti aktivniji i društveniji i bolje funkcionirati pod pritiskom. Umjesto da su jedni protiv drugih, trebali bi naučiti kako biti tim. Poštovati razlike i izvući maksimum iz obilježja i jedne i druge osobnosti.

Ipak, dok god nam društvo nameće ekstrovertiranost kao ideal još uvijek ćemo svjedočiti poznanicima, prijateljima, pa čak i članovima obitelji koji nas pokušavaju "popraviti", povratnim informacijama koje tvrde da nismo dovoljno dobri jer nismo dovoljno glasni, razočarenjima koja svi podjednako doživimo kad shvatimo da nam netko osim sjajne prezentacije ništa drugo ni ne može ponuditi, odnosno kako često volimo reći; prodaju nam maglu.

Foto: iStock Prije nego pomislite kako niste dovoljno dobri zato što ste možda introvert, znajte da su to bili i neki vrlo važni, uspješni i utjecajni ljudi.

Na kraju ovog jaaako dugog teksta (mislim da mi je ovo do sada najduži), hajdemo se malo zabaviti. :)

Ako niste sigurni kojem tipu osobnosti pripadate, autorica gore spomenute knjige ima i za to rješenje. Na svaku dolje navedenu izjavu koja se većinom odnosi na vas odgovorite s da ili ne.

  • Preferiram razgovore jedan na jedan naspram grupnih sastanaka
  • Preferiram izražavati se u pisanom obliku
  • Uživam u samoći
  • Nije mi toliko stalo do bogatstva, slave i statusa
  • Ne volim neobvezna čavrljanja, ali uživam detaljno razgovarati o temama koje smatram važnim
  • Ljudi mi govore da znam slušati
  • Ne volim pretjerano rizike
  • Volim posao u koji se mogu udubiti i imati vrlo malo prekida tokom rada
  • Rođendane volim slaviti s nekoliko bliskih prijatelja ili obitelji
  • Ljudi me opisuju kao blagu i mirnu osobu
  • Preferiram ne raspravljati s drugima o svom radu/projektu dok god ga ne završim
  • Ne volim konflikte
  • Najbolje radim kad radim sama
  • Volim dobro razmisliti prije nego nešto kažem
  • Osjećam se iscrpljeno kad provedem puno vremena u društvu iako sam uživala u istom
  • Često namjerno propuštam telefonske pozive usmjeravajući ih na govornu poštu
  • Ako moram birati, radije ću provesti vikend bez ikakvih planova nego s previše dogovorenih aktivnosti
  • Ne volim multitasking
  • Lako se koncentriram
  • Preferiram predavanja naspram seminara

 

Što više imate potvrdnih odgovora, više naginjete introvertiranosti. Ako ste negdje na pola onda ste ambivert - mješavina jednih i drugih. No, čak i ako ste odgovorili potvrdno na sve, vaše ponašanje u nekim drugim okolnostima može biti tipičan primjer ekstroverta - kao što sam naprimjer ja u društvu tipičan ekstrovert nakon čaše - dvije vina.

 

Facebook komentari