Imam 32 godine, još uvijek nisam majka i nisam se udala. Zar zaista kao žena zbog toga vrijedim manje?
Nije da ne želim obitelj i dom, samo se još uvijek zvijezde na tom polju, u mom životu nisu posložile. Ne želim imati dijete s bilo kim i ne želim dijete odgajati sama. Mogla bih i voljela bih to dijete beskrajno, trudila bih se da mu ništa ne nedostaje, ali to ne želim. Zbog mnogo primjera iz moje okoline, vidim koliko je teško biti samohrana majka. Ne želim to ni sebi ni svom djetetu.
Vjerujem da će jednom naići netko s kime ću izgraditi dom i imati obitelj, ali do tada bavim se svojim životom i svojim poslom. S druge strane što ako se nikada ne udam? Što ako nikada ne rodim? Što ako ipak rodim a ne udam se? Zar sam onda kao žena zapravo izrod jer živim van utabanih i općeprihvaćenih društvenih normi?
U koje to stoljeću živimo?
Problematika udaje, zapravo je problematika uskogrudnog društva koje forsira mlade cure na udaju i osnivanje obitelji, iako možda zato nisu spremne. Iako možda zapravo ulaze u nešto gdje apsolutno nikada neće iskusiti ni malo sreće. A brak bez ljubavi? I na brzinu? Nije li to nešto što smo trebali ostaviti u eri naših baka?
Potaknuta mislima o tome i torturom koju okolina vrši nada-mnom poželjela sam i sama progovoriti o temi koja se usko nadovezuje, a to je ona o godinama kad bi žena zaista trebala roditi i vrijednosti žene ako se nije ostvarila kao supruga i majka.
I voljela bih progovoriti i u ime žena koje jednostavno ne vjeruju u instituciju braka i jednostavno ne žele roditi. Možda ni ne mogu imati dijete i odlučile su da će ispuniti svoj život na druge načine. Zar vrijede manje zbog toga?
Nismo li kao društvo cinični, dvolični i naprosto apsurdni? Još uvijek govorimo kako su žene najplodnije u svojim ranim dvadesetima, dok se znanstvene studije o tome zapravo baziraju na podacima starim 400 godina, iz doba kad nisu postojali ni antibiotici, ni ginekologija a ni moderna medicina?
Žene su jednako plodne u dvadesetim i tridesetim godinama, stopa plodnosti pada za svega 2%, a ne 50% kako se lažno šire informacije u mainstream medijima. Što to zapravo znači? Znači da se žene mogu opustiti i odahnuti, da ne moraju u ništa srljati. I da im je zapravo jedan ogroman uteg skinuti s leđa.
Za ženu je najbolje da postane majka u trenutku kad se za to osjeća spremna. Neke žene spremne su 18 a neke s 38 godina i to je posve u redu. Niti je ova s 18 premlada, niti je ova s 38 prestara, ako osjećaju da je trenutak pravi i da je osoba s kojom su - prava.
U čemu je stvar
Ovako u društvu vlada utabano mišljenje da si već s 25 stara cura, a s 30 si za staro željezo. Volim se zezati na svoj račun pa kažem za sebe da sam starija od Isusova magarca. Što ću drugo? Ljude ionako ne zanima koliko sam poslovno uspješna ni što sam prošla, zašto sam raskinula veze u kojima sam bila i što uopće po pitanju veza, odnosa, braka i djece mislim. Zanima ih samo imam li koga i zašto ne? Ako imam, onda ih zanima kad ćemo i zašto još nismo? Zanima ih priča o tome kako nisam rodila i po njima vjerojatno niti neću. Neki pričaju da sam neplodna, drugi da sam jednostavno čudna. A ja se pitam u čemu je stvar? Kao da sam jedina na zemaljskoj kugli koja je ušla u tridesete i nije u vezi. Kao da sam jedina koja s 32 još nije majka.
Pitala sam i svoju mamu što misli o svemu tome i rekla mi je da bi voljela biti baka, ali da isto tako razumije da nisam još pronašla osobu s kojom bih mogla imati obitelj. Rekla sam joj iskreno da o braku niti razmišljam niti sam ikada pretjerano razmišljala. Nije bila oduševljena mojim riječima ali je isto tako zaključila da su se vremena promijenila. S druge strane je rekla da je lakše biti majka dok si mlađa, ali da joj nije žao što je proživjela svoju mladost i mene rodila s 28. S druge strane misli da ipak ne bismo trebale pretjerivati i čekati zadnji vlak pa rađati kad prođemo 40-u, ali isto tako kaže da je to osobni stav i da ne voli tračeve, međutim tračeva i baba je bilo od kad i svijeta i bit će ih dokle je svijeta, pa se na to jednostavno treba oglušiti i živjeti svoj život.
Ali lako je to reći njoj. Ona je supruga i majka. Ona se na tom polju ostvarila i nije tema ničijih razgovora, ne nosi etiketu one "stare cure" i nitko s prozora ne prati njene dolaske i odlaske, s kim, kada i kako, kao što to selo radi za mene i mnoge moje rođakinje i prijateljice.
Iako smo u 21 stoljeću i dalje smo isto selo. I bojim se da se to nikada neće promijeniti. Možeš čovjeka izvući iz sela ali ne i selo iz njega.
Zbog toga...
Draga moja zabadala, hoću li ili neću i kada ću, s kime i kako raditi dijete i planove za budućnost vas se apsolutno ne tiče.
Optužujući pogled
Mogu vam reći da pojma nemam kad ću se i da li ću se uopće udati. Isto tako pojma nemam hoću li imati dijete. Voljela bih, ali eto ne znam. Nemam u rukama kristalnu kuglu koja kaže da baš prekosutra trebam prošetati Ilicom jer će točno u 12 i 46 onuda na križanju s Frankopanskom šetati ljubav mog života i imat ćemo baš lijepu djecu, ako se ja u 12 i 48 spotaknem i točno ispred njega padnem na nos.
No da ne karikiram, mislim da shvaćate i da ste istog mišljenja. Pustite žene da žive svoje živote, prestanite ih ganjati i gledati onim optužujućim pogledom.
Nijedna od nas ne vrijedi manje od onih koje su rodile, iako im se osobno divim na predanosti i ljubavi koju iskazuju svojoj djeci. Smatram da je majčinstvo teška ali najljepša zadaća. Možda je jednom iskusim, a možda i ne. Nikad ionako ne znamo što nam život nosi.