Uvijek je najtamnije tik pred zoru Kako mi je život na teži i bolan način dao točno ono što sam tražila

Marija Klasiček

Glavna sam urednica APortala, blogerica, influencerica, recenzentica, skladateljica, a po zanimanju ekonomistica. Ljudi obično...

Više >

Kad prihvatiš krah starog, kao dio puta, dio procesa kako bi se rodilo novo, nevjerojatne stvari će se dogoditi. A najveća i najvažnija bit će spoznaja da možeš, da imaš konce svog života u rukama i da si zaista ti i samo ti, krojač vlastite sreće.

 

Život ponekad ima zbilja čudan smisao za humor. Ali sve uvijek posloži točno onako kako treba, onako kako ni slutili nismo da nam je potrebno.

Nekako pred kraj prošle godine, poželjela sam si veliku promjenu, poželjela sam dublje shvatiti pojam života, biti zahvalnija, zrelija… biti više u trenutku. Rekla sam sebi da ću naučiti cijeniti svoje zdravlje i svoje tijelo, da ću skinuti višak kilograma, više se kretati, zdravije hraniti.

Jednostavno sam sebi rekla da je to više od želje, da je to potreba.

 

Pazi što poželiš

Ubrzo nakon toga desila mi se bolest, pa sam cijele božićne blagdane provela posteći radi bolova. Kruna svega bila je hitna operacija koja mi je spasila život, jer 'samo upala' na kraju ipak nije bila samo upala.

No na stranu sav strah, stres i bol, činjenica je da mi je život dao točno ono što sam tražila. Osvijestila sam svoje tijelo i činjenicu koliko sam samu sebe, svoje zdravlje i postojanje na ovoj planeti uzimala zdravo za gotovo. Kao što to radi većina ljudi.

Ispunila mi se i želja za mršavljenjem, jer kroz cijelo ovo vrijeme sam na strogoj dijeti i jako pazim kada, što i koliko jedem. Moje cijelo poimanje zdravog tijela i duha otišlo je na jednu sasvim novu razinu.

Zbog toga sada kad netko kaže da si silno želi da dobije gripu ili virozu, samo da bi skinuo par kilograma, prvo dobijem napadaj smijeha, a onda kažem - 'Zbilja pazi što poželiš, da ti se ne ostvari.'

Naučila sam isto tako da je za velike napretke u životu, potrebno da se prvo sve raspadne. Sve staro, nezdravo mora umrijeti, da bi se moglo roditi nešto novo i dobro.

Ako želiš novi auto, prvo moraš prodati stari. Ako se ne možeš odvojiti od starog, vjeruj mi da će se svemir svojski potruditi da stari auto krepa i to onda kad ti je prijevoz najviše potreban, jer zaista moraš napraviti mjesta u svom životu za novo.

 

Sve naše ostaje samo na priči

Tako je i s novcem, tako je i s odnosima. Moraš nešto promijeniti, moraš napraviti prvi korak kako bi se stvari počele kotrljati. No, što mi radimo? Mi želimo nov auto, bolji posao, novog partnera, veći stan, ali ostajemo na istom. Ne izlazimo iz loše veze iako znamo da nam šteti i da nas uništava. Ne gledamo oglase za novi posao i ne šaljemo molbe, već svako jutro čangrizavo ustajemo i idemo na posao koji ne volimo raditi, gdje nismo zadovoljni ni okruženjem a ni plaćom. 

Pričamo kako želimo novo, ali sve naše ostaje samo na priči.

Nedavno sam razgovarala s bliskom prijateljicom i kolegicom, Jovanom Šekularac. Ona je žena koja je u posljednje tri godine, od kada se znamo, ostvarila milijun i jednu 'nemoguću' stvar. Od nekog tko je volonterski pisao za moj portal i stvarao ga zajedno sa mnom, postala je poznata regionalna kolumnistica koja je apsolutna spisateljska zvijezda u svojoj Crnoj Gori, preselila se na sam sjever Europe, gdje živi sa zaručnikom koji je poznati i uspješni nogometaš. Ostvarila se i kao žena i kao autorica i kao osoba.

 

Zašto vam ju spominjem? Jer je ona primjer kako ostvariti sve što si zacrtaš. Poželiš, doneseš odluku, zapišeš ju na list papira i ponavljaš si to svaki dan. Ne pričaš puno drugima o svojim željama, ali ni ne dopuštaš da sve bude samo priča.

 

I ako ne možeš mnogo toga napraviti da bi promijenio sadašnje stanje, onda čitaš o stvarima koje želiš, razgledavaš, surfaš, meditiraš, šalješ upite. Ne sjediš radeći iste stvari, na isti način s istim poimanjem svijeta kao i prije. Jer njegujući stare stavove i ne mijenjajući ih, dobivaš stare neželjene rezultate.

Jovana mi je nedavno rekla: 'Dobro je Mare, na pravom si putu. Prije no što se zaista desi velika promjena koju želiš, mora se sve raspasti. Mora boljeti, mora se pretvoriti u prah.'

I zaista je tako bilo. U posljednjih godinu dana, ostvarila sam mnoge svoje želje, ali svaka se dobra stvar, svaki uspjeh desio, tek nakon velikog kraha. Bilo poslovno, bilo ljubavno, bilo zdravstveno. Prvo se slomilo, prvo je boljelo, prvo je bilo toliko mračno da se suncu nisam mogla ni nadati. A onda je doslovno granulo.

 

Nema boljeg, ako nisi spreman pretrpjeti malo boli

Zbog toga se više ne bojim izazova. Ne bojim se ni lošeg, takozvanog kontrasta, jer znam da je on samo glasnik onog boljeg koje dolazi. Zašto onda vi ostajete vječno na korak do promjene?

Jer je se bojite. Doživljavate je kao nešto loše, kao nešto što će vas do temelja uzdrmati. I hoće, samo da bi vam donijela toliko željenu sreću.

No bez izlaska iz zone komfora, nema ni svjetlosti. Nema ljubavi u braku u kojem te netko omalovažava i tuče, nema napretka na poslu koji ne voliš i radiš 'preko nečeg', nema novog auta ako se odbijaš odvojiti od stare krntije i možda mjesec, dva, tri putovati autobusom.

Nema boljeg, ako nisi spreman pretrpjeti malo boli, muke i težine.

Kad prihvatiš krah starog, kao dio puta, dio procesa kako bi se rodilo novo, nevjerojatne stvari će se dogoditi. A najveća i najvažnija bit će spoznaja da možeš, da imaš konce svog života u rukama i da si zaista ti i samo ti, krojač vlastite sreće.

Ja ti želim samo malo hrabrosti, da probaš. To je dovoljno.

 

Facebook komentari