Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu
Jednog siječanjskog nedjeljnog poslijepodneva, na povratku s Gestalt radionice, pala sam na stepenicama u ulazu i slomila 5. metatarzalnu kost lijevog stopala.
Zanimljivo je kako se to dogodilo. Odnosno, više je zanimljivo ono što je tome prethodilo.
U Gestaltu terapeuti imaju tendenciju mnoge (ako ne i sve) fizičke simptome objašnjavati s aspekta psihe. Jer navodno mi nismo samo naše misli. Mi smo i naše tijelo. I što god se našem tijelu događa, nije odvojeno od nas i nije slučajno. I vrlo je moguće da upravo mi sami sebi to radimo.
Ok, psihosomatske su bolesti jasna stvar, ali uvijek mi se činilo malčice nategnuto kad pokušavamo naći pozadinu i dublje značenje npr. prehlade. Da, takve analize i teorije često su jako zanimljive, ali uvijek se pitam ne može li glavobolja koji put biti samo glavobolja, a ne, recimo, agresivan impuls prema šefu koji se bojimo izraziti pa ga vraćamo nazad u svoju glavu?!
Kako se to dogodilo
E sad se vraćam na svoj prijelom. Točnije, vraćam se na petak, dva dana prije nego će se prijelom dogoditi.
Jurila sam tog dana od ranog jutra. Nakon posla, imala sam Gestalt radionicu, a između tog još sam htjela bar nakratko stići do Rebra posjetiti prijatelja koji je tamo ležao. Dok sam jurila pješice uzbrdo prema Rebru, mimoišla sam se s jednim parom srednjih godina. Žena, očito bolesna, teško je hodala, a muškarac joj je pomagao. Pretpostavila sam da se spuštaju iz bolnice. I gledajući kako joj on nježno pomaže, kroz glavu mi je prošla jedna onako munjevita iskonska necenzurirana misao: "Kako bi dobro bilo malo biti bolesna i da jedino što moraš je hodati i paziti se." Odmah sam se prestrašila te misli. Što ako me dragi Bog čuo pa mi još odluči ispuniti želju?! Zato sam brzo prepravila želju i pomislila: "Ok, možda ne bi baš htjela biti bolesna, ali npr. da slomim nogu… to bi bila dobra prilika za odmor."
I sad zamislite moje čuđenje kad sam u nedjelju popodne zveknula i osjetila bol i oticanje stopala. U istoj sekundi mi je kroz glavu prošla moja "želja" od petka i pomislila sam: "Ma nema šanse!"
Doktor je rekao da itekako ima šanse i nek' si lijepo odem po longetu. Za početak. Nakon toga dobit ću i gips.
E sad… Je li to slučajnost ili je ljudski organizam toliko fantastičan da kad treba slomiti kost, to će se već nekako srediti?!
"Molim jedan prijelom neke male košćice."
Nema problema! Vaša narudžba je zaprimljena! Isporuku očekujte za dva dana.
Dobro pitanje
A zašto sam uopće naručila prijelom kosti?
Prvotna ideja je bila ta da se malo odmorim i da malo ništa ne moram. Da prestanem juriti uokolo pokušavajući sustići suludi raspored obaveza i druženja koji sama sebi konstantno namećem. Da se razumijemo, ja zapravo ne mislim da mi je raspored previše nakrcan niti da previše jurim okolo. Čini mi se to sasvim "normalno". Poznajem ljude koji imaju još sto puta više obaveza. Ja sam za njih mala beba.
Ali sad, iz perspektive osobe koja je sve aktivnosti svela na minimum unazad 6 tjedana, sasvim mi je jasno da postoje i drugi načini življenja osim te bjesomučne utrke s vremenom.
Nije bitno što se ja mogu utrkivati, što mi to ne pada teško i što mi je to često i zabavno. Samo zato što nešto mogu, ne znači da to i moram.
Želim li ja to?
Želim li ispuniti baš svo svoje vrijeme obavezama, poslovima, druženjem, spremanjem, djecom…? ili je možda došao period kad mi je potrebno imati vremena da dva sata sjedim i čitam? Ili pišem tekstove za blog? Pijem kavu? Buljim u plafon i kopam nos? I da pritom budem sama samcata. Što dobivam od tog vremena i zašto mi to odjednom tako paše?
Živeći život kakav sam oduvijek živjela - leteći na sve strane ko muha bez glave, ispunjavajući svaku slobodnu sekundu druženjem s prijateljima i poznanicima - bilo mi je nemoguće čuti svoj vlastiti glas. On je tako nježan i tih. Sramežljiv i plah. Vrlo je lako prijeći preko njega, potpuno ga izignorirati. Ne čuti ga. I shvatila sam konačno - da bih ga čula, moram utišati sve ostalo. Osjećam koliko mi je potrebno to vrijeme u kojem sam sama. Sa svojim mislima. I željama. I planovima. I strahovima. I tugama. Sve su to dragi gosti kojima sad veselo otvaram vrata kad mi dođu. Volim i trebam znati što se u meni događa. I što je ona moja iskonska želja koja se tek rijetko probije u svijest - želja da ne mogu i ne moram sve. Da stanem i smirim se. Da netko brine o meni. Da imam pravo zatražiti pomoć. I da se ne osjećam radi toga manje vrijednom.
Nove spoznaje
Nedavno, na terapiji, moj me terapeut pitao kako ću sad ove novootkrivene spoznaje ukopiti u "normalan" život sa zdravim stopalom. I to je jako dobro pitanje. Živeći "drugačije" zadnjih mjesec i pol, uvidjela sam sebe i svoje potrebe s neke druge strane. I vidim da, iako sam oduvijek jako druželjubiva i komunikativna, sad odjednom jako uživam u samoći. I trebam je više u svom životu. Vidim i to da je na neki način baš lijepo i oslobađajuće kad ne možeš i ne moraš sve sam. I toga trebam više. Gips mi je dao dozvolu za mnoge stvari koje si inače ne dozvoljavam. I voljela bi da ta dozvola ne istekne sutra kad striček prereže gips.
I zato ostaje glavno pitanje koje mi je postavila kolegica s četvrte godine: "Što misliš, bi li si mogla dozvoliti to što ti treba, a bez da si moraš lomiti kosti?"
To je bila priča o mom lomu.
A vi? Što sve morate lomiti da biste si dali ono što vam treba?
Ukoliko prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..