Avanturist koji je dosad proputovao točno 100 država, pisac i fotograf u posljednje vrijeme najčešće čuje pitanje 'ZAŠTO'? I ne, Davor Rostuhar (35) nema u rukavu spreman onaj dobar, stari odgovor 'zašto ne'… On zna kako slijediti svoje snove, a ekspedicijom na Južni pol (planira u dva mjeseca sam prevaliti 1200 km i to bez dostave hrane i opreme, te bez korištenja vanjske energije) želi pomaknuti vlastite granice i otključati potencijal koji osjeća unutar sebe. Vjeruje da taj tip iskustva stvara priliku da bolje upozna samog sebe i misterij života općenito.
Ekspedicija na Južni pol smatra se uspješnom ako se pređe put od obale Antarktika do Južnog pola što na 'Hercules' ruti iznosi 1200 kilometara. To je do sada napravilo 20 ljudi iz 7 zemalja. On se već dvije godine priprema za taj pothvat i želi upisati Hrvatsku u klub najboljih.
- Otkad sam se zaljubio u putovanja, počeo putovati i učiti što sve postoji u našem predivnom domu - planeti Zemlji, shvatio sam da na njenim krajnjim točkama - polovima, postoje posebna prostranstva ledene divljine. Ta polarna prostranstva imaju poseban zov, i evo već 15 godina sanjam taj Polarni san, a zadnje 2 godine intenzivno radim na ostvarenju tog sna - govori nam Davor.
Foto: Privatni album
'Cilj ove ekspedicije je prehodati 1200 km od obale Antarktike do Južnog pola i vratiti se kući živ, zdrav, sretan i po mogućnosti bez previše dugova':)
Sanjke teške 130 kila
Ovaj pustolov odradio je već pet ekspedicija na Arktik i s tim je apsolvirao glavni dio priprema.
- Treninzi, mentalne pripreme i rad na logistici su konstantan proces koji se događa svakodnevno. Evo pri kraju je online crowdfunding kampanja, uskoro počinje offline kampanja i moja 70-dnevna ljetna turneja po Hrvatskoj, nakon toga zadnjih mjesec, dva priprema i krećemo na Jug - objašnjava.
Njegov veliki san, odnosno crowdfunding kampanju za Prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol možete podržati ovdje.
Davor planira da će mu za 1200km od obale Antarktike do Južnog pola trebati oko 50 dana.
- Idem na skijama, a svu opremu za tih 50 dana vučem na sanjkama koje će u startu biti teške oko 130 kg. To je svakako teže nego hodati, ali vježbao sam već to, i uvjerio se da je moguće. Dobra je stvar što su mi sanjke svaki dan sve lakše i lakše kako trošim hranu i gorivo, tako da bih na Južni pol trebao stići sa svega 50ak kg - rekao je.
Cijeli život rekreativno se bavi sportom, a za ovaj pothvat je trebao, kaže, samo malo intenzivnije trenirati.
- Sve je to moguće, kad se čovjek odluči, i naravno, ako je sretan da ima zadovoljen osnovan preduvjet - zdravlje. Izveo sam već puno raznih ekspedicija, najčešće hodačkih - kaže Rostuhar. Dodaje da je u ozbiljniji režim pripreme ušao 1. rujna 2016. Naglašava kako je ključ složiti što lakšu hranu sa što više kalorija.
- Dnevni paket teži 1200 grama te ima 7000 kalorija. Uključuje: zobene pahuljice, orašaste plodove, med, kakao, maslac, suhomesnate proizvode, sir, dehidrirane obroke…
Foto: Privatni album
Najbizarnije što je jeo na putovanjima bili su tapir u Amazoni, tuljan na Grenlandu, piton u Papui, majmun u Tanzaniji, pauci u Kambodži…
Što nosi sa sobom
Davor će na ovu pustolovinu života nositi 65 kg hrane, 15 kg goriva za kuhalo (za topljenje leda i dobivanje vode), opremu za kampiranje, odjeću, solarne sustave za punjenje elektroničkih aparata: laptop, kamera, satelitski telefoni, mp3 player… Opremu za higijenu, njegu, lijekove… Knjiga snova, neki luksuzni dodaci kao nagrade za uspješno završene etape putovanja, itd…
Strah nas ne smije kočiti
Bijela pustoš, nigdje nikoga, sasvim sam, temperatura oko -30… Mnogi se smrznu samo kad pomisle na ovo. No, ne i Davor. On smatra kako nam strah mora biti prijatelj.
- Strah je suprotnost ljubavi! Ako mi upravljamo strahom, ako ga mi kontroliramo - on postaje oprez, on može biti naš prijatelj i doslovce nam sačuvati živu glavu. Ako pustimo strahu da kontrolira nas - onda on ubija naše snove - govori.
Davor je, kaže, na pripremama isprobao svu opremu na temperaturama do -30.
- Također sam isprobao i kako ću se ja osjećati na tim ekstremnim hladnoćama. Nije lako, ali može se. Treba se biti maksimalno koncentriran na svaki tren. Što je super, jer tada boraviš dušom i tijelom u sadašnjosti - rekao je Rostuhar, koji je napisao nekoliko knjiga, a jedan od najvećih projekata mu je bio "Hrvatska iz zraka". Tada je, naime, dokumentirao cijelu Hrvatsku iz zračne perspektive i te fotografije objavio u prvoj hrvatskoj fotomonografiji brendiranoj prestižnim National Geographicom.
Foto: Privatni album
Planovi
Nakon ekspedicije, Davor planira objaviti sedmu knjigu, radnog naziva - 'Polarni san'. Ona bi, kaže, trebala dokumentirati cijeli njegov proces pripreme i izvršenja ekspedicije na Južni pol, ali i baviti se temom koju sada kroz ovaj projekt proučava, a to je: što čovjek sve treba napraviti kako bi ostvario svoj san, kako donijeti odluku, kako savladavati prepreke.
- Postavio sam si letvicu visoko izvan komforne zone, i proučavam proces kretanja prema cilju, kako bih mogao to podijeliti s ljudima koji prate moj rad. Isto, kako su mene nadahnuli život i djelo velikih ljudi i mojih uzora poput Stipe Božića i Ivice Kostelića, tako se nadam da ću i ja možda nadahnuti nekoga da slijedi svoj san - kaže Davor koji se zarazio putovanjima još u srednjoj školi. Tada je počeo sam putovati autostopom po Europi, a s 19 godina je sjeo na bicikl i otišao do Egipta.
- To je svakako bila prekretnica u mom životu - rekao je. Dodaje kako čovjek na putovanju ima priliku iskusiti jedan veliki potencijal - pravu, istinsku slobodu.
- To je moguće i doma i bilo gdje, ali na putovanjima čovjek ima tu prednost da se makne iz svoje svakodnevice, pa se lakše može, bar na tren, osloboditi od svih utega i obrazaca koji ga svakodnevno ograničavaju. U tom novom prostoru može lakše shvatiti da zaista može u velikoj mjeri sam kreirati svoju sudbinu iz trenutka u trenutak - od odluke do odluke. O tome pišem u svojoj knjizi Degustacija slobode. Kad se nađeš u potpunoj tuđini, kada se nađeš okružen prirodom i moraš se snaći u stranom svijetu - tada zaista možeš iskoristiti to iskustvo da naučiš nešto o sebi i o životu, da shvatiš što je to zaista sloboda… Kako naš Gundulić kaže: Najveći dar u kojem sva blaga svevišnji Bog nam je dao - govori.
Što sam naučio o sebi na drugim krajevima svijeta
- Da sam sretan.
- Da živim život u svojoj punini.
- Da taj život ima smisla.
- Da moj život nije važniji od nečijeg drugog.
- Da nema smisla vezati se za neki uski identitet poput kvarta, grada ili države u kojoj si rođen. Treba znati odakle si i njegovati svoje korijene, ali treba proširiti svoje horizonte. Stablo raste iz jedne točke, ali se na svom putu prema nebu širi na sve strane.
- Da sam stanovnik svijeta.
- Da je svijet moj dom.
- Da trebam biti ponizan do te mjere da budem zahvalan na svemu što mi život donese, dobro i zlo, ali ne i paraliziran u toj poniznosti.
- Da trebam biti samouvjeren do te mjere da se ne bojim sanjati najveće snove i drznuti se ostvariti ih, ali ne i da budem tašt u toj samouvjerenosti…
Foto: Privatni album
'Sirijci su najbolji ljudi koje sam ikad upoznao. Nažalost sada su žrtve pohlepe naše civilizacije i djetinjastog ropstva egu velikih glupih frajera koji ne znaju voditi ljubav pa vode ratove. Brazilci su najsretniji ljudi, Butanci najposebniji, a Papuanci 'najrazličitiji', smatra Rostuhar.
Putovanje koje bi istaknuo
Putovanje u samoga sebe, jer je to jedino pravo putovanje. Bio sam dovoljno sretan da rano shvatim kako čovjek ne mora ići na kraj svijeta da bi spoznao odgovore na pitanja koja traži - da ne mora ići nigdje, da se do odgovora može doći bilo gdje. Ali kad je već posve svejedno gdje ćeš otići po odgovore, odlučio sam da je, za mene, puno uzbudljivije i zabavnije otići po njih u daleka, egzotična i posebna mjesta našeg planeta.
Najluđe što je napravio
Nekome je ludo to što sam kročio po najzabačenijim džunglama svijeta. Nekome je ludo to što sam motorom proputovao Afriku. Nekome je ludo to što sam s 19 godina krenuo biciklom u Egipat. Nekome što sam s 22 godine išao u ratom zahvaćen Afganistan… A nekome je ludo već i samo to što slijedim svoje snove.
Najbolji savjet koji je dobio
Godine 2006., pred kraj dvomjesečne ekspedicije u Papui Novoj Gvineji, morali smo prijeći jednu veliku planinu s vrlo, vrlo malo hrane, pola tanjura dnevno po osobi.
Gladovali smo i probijali se kroz džunglu. Jedne večeri smo saznali da nećemo imati ni vodu sve do sutradan popodne, pa smo stali kukati. Naš papuanski prijatelj tada mi je rekao: 'Vi bijelci stalno trebate nešto. Mi Papuanci, mi ne brinemo, mi samo idemo'
To mi je često mantra: 'Ne brini - samo idi!'
Davora je podržao i popularni Robert Knjaz i to, naravno, vrlo originalno. Video pogledajte ovdje.