Živi i pusti druge da žive Mržnja nikad nije rješenje, to shvatiš kad se umoriš od nje i vlastitih pogrešaka

Marija Klasiček

Glavna sam urednica APortala, blogerica, influencerica, recenzentica, skladateljica, a po zanimanju ekonomistica. Ljudi obično...

Više >

Kad shvatiš da smo toliko mali i da smo ovdje tek jedan treptaj oka, zamisliš se. Prestaneš izvoljevati neke stvari i uzimati život zdravo za gotovo, a pravdu u svoje ruke. Cijeniš male stvari. Sitnice koje ti uvijek iznova izmame osmijeh na lice.

 

Što sam iskrenija to teže padam ljudima. Tako to dođe i s kolumnama koje pišem. A pišem ih jedino i isključivo iz perspektive žene, jer žena sam.

Žena koja se ostvarila na mnogim poljima, a na mnogima još čeka svoj vlak… tj. ne čeka, krenula je pješice.

Zbog toga ponekad ostanem pomalo u čudu kad pročitam koliko otrova mogu žene sasuti na druge žene, samo zbog razlike u mišljenjima.

 

Takva sam

Ako ste pratili moje prošle kolumne, onda ste ovdje zato što znate da sam bez dlake na jeziku i s pomalo "premodernim" pogledom na svijet. Taj pogled znači da mi za sreću nije potreban muškarac, iako, ne bih imala ništa protiv da budem s nekim tko gleda u istom pravcu i stoji čvrsto s obje noge na zemlji. Također, taj pogled znači totalnu kontru onoj saborskoj "žene su za madrace, a ne za mudrace" i popriličnu kontru kuhači i kuhinji. Iako volim kuhati i peći kolače, ne mislim da smo rođene samo za to. I vrijeme je da konačno u 21. vijeku to i prihvatimo - svi.

Stava sam da žena koja sebe voli zdravom ljubavlju i radi na samopoštovanju, može bilo što.

I da, vjerojatno će se susresti s puno protivnika na toj svojoj životnoj stazi i mnogi će na njene stavove, karijeru i želje otpuhivati, a drugi će postaviti nogu jer im je baš fora vidjeti kako netko pada.

To su ljudi. Osobito ljudi na Balkanu. Kad vide da ti negdje ide, "ubace u petu" samo da ti zagorčaju život, jer sobom se jednostavno ne znaju baviti. Vidjet će sve tvoje greške i sve tvoje propuste, ali na svoje će prigodno ostati slijepi.

Neće vidjeti što su sve propustili uraditi, neće vidjeti pozive na koje nikada nisu odgovorili, mailove koje nikada nisu pročitali, grozne poruke koje su o nekome pisali i upiranje prstom u nekog trećeg, dok im se niz lice cijedio putar njihovih grijeha.

Zašto je tomu tako? Kolegica je nedavno napisala genijalan citat koji kaže:

"Naravno da te ljudi osude. Pa to je mnogo lakše nego nekoga razumjeti. Za to je potreban trud, a ljudi se većinom ne vole truditi."

- M. L.

U tome je poanta. Svi vide samo krajnji rezultat, nitko ne vidi godine truda koje su iza tog rezultata. Neprospavane noći, uspone i padove, krvarenje. Vide samo vrh ledenog brijega i nisu spremni zagrepsti ispod površine.

 

Kako da ne...

Misle da je sve s njima počelo i s njima završilo. Sebično se postave tako da se čitav Svemir vrti oko njih. A zapravo se ne vrti ništa. Svi smo mi zamjenjivi. Svi. Evo i ja. Da sad odlučim prestati pisati, ubrzo bi se pojavila nova autorica britkog jezika i oštrog pera, spremna svima reći kako stvari stoje.

Svijet bi se i sutra kotrljao svojom orbitom oko Sunca. Čak i da odjednom na čitavoj planeti nastupi polarna zima i nestane života kakvog poznajemo.

Kad shvatiš da smo toliko mali i da smo ovdje tek jedan treptaj oka, zamisliš se. Prestaneš izvoljevati neke stvari i uzimati život zdravo za gotovo, a pravdu u svoje ruke. Cijeniš male stvari. Sitnice koje ti uvijek iznova izmame osmijeh na lice.

Obraduješ se šalici prve jutarnje kave, kao dijete darku pod borom, na Božićno jutro. Prestaneš ljude gledati kao "dobre i loše", "svoje i njihove". Prestaneš odmjeravati svaku ženu kao da ti je konkurencija samo zato što je lijepa i postoji. Prestaneš upirati prstom u druge jer znaš u dubini duše da nisi uvijek bila fer ni prema sebi ni prema drugima.

Pružiš ruku pomirenja čak i onima koji bi te najradije valjkom pregazili na cesti, jer jednostavno znaš da je život prekratak za mržnju.
Odlučiš postupiti korektno, ne petljati se tamo gdje ti nije mjesto, ne pričati previše, ne tračati, ne bulazniti, ne osuđivati. Nastojiš samo živjeti i pustiti druge da žive.

 

Umoriš se

Zašto? Jer se za sve one loše stvari umoriš. Umoriš se od pokušaja da opravdaš i sebe i druge. Umoriš se od bitki kojima nema kraja, od opravdavanja svog načina života i svojih životnih izbora.

Umoriš se od krivih odluka, loših postupaka, loših veza, svojih propusta, tuđih prozivanja i općenito drame.

Poželiš samo miran život, pogled na jezero u kojem se ogleda jesensko lišće dok se ušuškavaš u pletenu, vunenu deku i u pozadini čuješ smijeh svoje obitelji (ili pustu morsku stijenu ugrijanu ljetnim suncem dok se u daljini čuje tek pjesma galebova i cvrčaka u borovoj krošnji). Poželiš tišinu, šalicu kave i dobru knjigu. Ne zamaraš se time tko misli da si lijepa ili ružna, dobra ili loša, ispravna ili đubre. Ne zamaraš se više kome si draga i tko te ne trpi, jer shvaćaš da ćeš kroz život ionako uvijek susretati ljude kojima jednostavno nećeš "sjesti".

Shvaćaš i da mnoge svoje pogreške nećeš uspjeti ispraviti, ali to ne znači da ćeš se prestati truditi, isto kao što ne znači da ćeš dopuštati nepravdu, prema bilo kome, a osobito prema sebi samoj.

I to nikako ne znači da ćeš prestati progovarati o stvarima o kojima se prigodno šuti, koje se gura pod tepih. O životu moderne žene, o načinu na koji sama sebi šteti, o tome kako smo i dalje konzervativni i uskogrudni i kako kao društvo moramo još mnogo rasti.

A krenut ćemo kao pojedinci. Ja prva. Pišući ovo, ispravljajući svoje osobne "krive Drine" i vlastite propuste. Tko želi može sa mnom, a tko ne, slobodan je ostati živjeti u srednjem vijeku, samo mu jamčim da će kad-tad, u tom svom svijetu - ostati sam.  

 

Facebook komentari