Piše: Boba Blašković
O-oko, n-nos, u-uho, tim je riječima moj tada 19-mjesečni Fabijan dočekao mene i našu bebicu, zadivljeno i pomalo zbunjeno upirući prst u našeg malog Lovru. Laknulo mi je! Iskreno, strašno sam se bojala kako će izgledati taj prvi susret, kao i kako će Fabi reagirati kad budem u bolnici, kada mu prvi put u životu ne zaželim laku noć i tako nekoliko dana zaredom. Bojala sam se više toga, nego samog poroda, zato valjda imam sreće da su trudovi, porod i cijeli taj dan proletjeli i prošli savršeno. A sada, kada je prošlo onih najgorih dva i pol mjeseca, mogu reći da su sve moje psihofizičke pripreme, proučavanje literature, pripremanje Fabijana na novog člana obitelji te kombinatorike i logistike savršeno isplatili, zato ću vam ispričati našu priču. Možda nekome pomogne.
Pripreme su počele u trudnoći
Kako mi je trbuh postajao veći, tako sam starijeg sina počela pripremati da će dobiti brata. Pokazivala sam mu bebe na ulici, posjećivali smo prijatelje s bebama, čitali knjige o životinjama i mladuncima. Nabavili smo čitavo životinjsko carstvo plišanih igračaka koje ga vole i tješe: pandu s kojom spava, medvjeda koji ga čuva, majmunčića s kojim se igra...
Godišnji odmor iskoristila sam za odvikavanje od kolica te prelazak u vlastitu sobu i spavanje u velikom krevetu. Odgodila sam odvikavanje od pelena jer mu nisam željela uvoditi previše novih stvari te da mu se zbog regresije u ponašanju, koja se obično dogodi, stvore neke traume.
Odlazak u vrtić također sam odgodila, što od straha od bolesti i viroza te dvostrukog noćnog bedinanja, što zbog bojazni da bi se mogao osjećati odbačeno.
Vrijeme za povezivanje
"Mama ima novu bebu i sada mene šalje u vrtić." Tko zna što si klinci mogu zabrijati. Nismo htjeli riskirati. Zato i bilo kakav odlazak kod baka i dede u Pulu nije dolazio u obzir, kao i bilo kakva veća promjena njegove dnevne rutine. Odlučili smo od početka biti doma sami, pa što bilo.
Mame, odnosno bake zaposlili smo da kuhaju ručkove i šalju ih autobusom i tako srezali dragocjeno vrijeme za barem dva sata dnevno. I hvala im na tome, puuunooo! A suprug je iskoristio mogućnost dobivanja roditeljskog dopusta kojeg očevi imaju pravo iskoristiti do 8. godine djetetova života.
I to je apsolutno genijalno. Ne znam zašto više roditelja ne koristi tu mogućnost. Država na taj način potiče bonding očeva s djecom, što je genijalna stvar i iskreno, kada čujem kakve druge, puno bogatije zemlje imaju brutalne porodiljne uvjete, presretna sam što naš porodiljni iznosi šest mjeseci punu plaću, a daljnjih šest, odnosno 8 mjeseci 2500 kuna. Presretna.
To što je suprug ostao s nama kući omogućilo je da se oboje od početka povežemo s Lovrom, a jednako tako da ne zapostavimo starije dijete.
U početku je raspored bio: jedno od nas je ujutro s jednim djetetom, popodne promjena… Nakon par tjedana, kada je Lovro uhvatio ritam hranjenja i spavanja, svatko od nas imao je rezerviran barem sat vremena da bude sam s jednim djetetom.
Fabijan se, recimo, jako veseli šetati i ići u dućan sa mnom, gledati police, tražiti po dućanu banane, jabuke, kekse... Od svake banalnosti nas dvoje radimo igru. Ponekad u povratku sjednemo na kavu, i to uglavnom jer Fabi inzistira, a kavice su nam izgovor za kvalitetno provedeno vrijeme, gdje postojimo samo nas dvoje i neka pričica koju mu pričam ili čitam. Čitanje knjiga pomaže i u trenucima kada bi Fabi htio biti sa mnom, a ja, recimo, hranim Lolu. Nikada mu u tim trenucima ne govorim: "Pusti, Fabi, poslije ćemo čitati", nego se trudim zaposliti ga ili mu iz glave napamet čitam knjige, koje on lista i odgovara na moja pitanja: gdje je zec, medo, lija..
Najvažnija je potpora
Suprug Dražen radi istu stvar. I on nuna Lolu, mota mu guzu, hrani ga, vodi u šetnju, sterilizira bočice, pegla, Fabiju sprema klopu, vodi ga u park, čita mu knjige, svira, pleše... Sve kao i ja. I zato je vjerojatno najbolji muž na svijetu. A to je ono što vam je kad imate dvije male bebe najpotrebnije. Potpora. Psihička i fizička.
I savršena logistika i gomila gedgeta koji olakšavaju stvar.
Perilica, sušilica, peglanje samo nužnog, sterilizator, skuhan ručak. Sve to savršeno pomaže, ali najviše činjenica da znaš da to opće ludilo u kojem stalno mijenjaš pelene, hraniš, uspavljuješ, pereš, kupaš, nunaš… neće trajati vječno. Sve to tako brzo prođe i kada to osvijestite, počnete uživati u svakom noćnom hranjenju, nunanju u 3 ujutro i polusatnom nošenju da podrigne.
Taj savjet pročitala sam u knjizi "Kako uspavati dijete" koja mi je mnogo pomogla savjetima, kao i mnoge druge koje sam pročitala o odgoju djece i tim prvim danima.
Fabi roditeljima pomaže u gotovo svim zadacima oko Lole - mijenja mu pelene, vodi ga u šetnju, sprema mu hranu, čita knjige, svira, pleše... No, samo da znate, i njemu je mali brat poslao poklon iz rodilišta!
Evo par savjeta koje smo usvojili i koji su meni i suprugu pomogli da Fabi prihvati Lolu i da nije ljubomoran, barem ne previše.
- Starije dijete mora znati da stiže beba, a zgodno je da omiljena igračka također dobije bebu. Naša panda s kojom on spava također je dobila malog bracu pandu.
- Pripremite dijete na to da će mama otići na par dana u rodilište i nabavite poklone koje mu svaki dan šalje beba iz bolnice. Kad se Lovro rodio, tata je našem starijem sinu dao kamion miješalicu koji mu je iz bolnice poslao Lolo, a u pričuvi je bilo još poklona ako stvar sklizne i treba pribjeći potkupljivanju.
- Kada dolazite kući s bebom, našminkajte se, sredite, nahranite bebu kako bi bilo što manje nervoze. Neka bebu u kuću unese tata, tako da vi slobodno možete zagrliti dijete, a ne da mu se u sjećanje ureže slika u kojoj vi nosite bebu koja plače, a on vas ne može zagrliti jer vi imate novu bebu u rukama.
- Uključite ih u sve. U mijenjanje pelena, čišćenje nosića, guranje kolica, donošenje bočice… Iznenadili biste se koliko oni zapravo znaju pomoći, samo ako ih naučite da vam pomognu i ako ih pritom ni na što ne silite. Zaposlite ih prije nego što im postane dosadno i počnu divljati. No, naravno, poštujte njihovu želju da se ponekad žele samo igrati svojim autićima.
- Sve radnje radite zajedno i paralelno. Ako starije dijete želi bočicu ili ponovno dudu ili počne puzati, nemojte od toga stvarati problem i grditi ga ili mu se rugati. Pohvalite ga što pokazuje bebi kako se puže, pije na bočicu, podriguje. Hvalite ga i neka uživa u ulozi mentora, tj. starijeg brata ili sestre! Mora postati zaštitnik!
- Uvijek nađite vremena za oba djeteta i nemojte nikada govoriti: "Pusti sad to, mama sada mora nahraniti/nositi/presvući bebu". Umjesto toga, zaokupite njegovu pažnju nekom novom pjesmicom, pričom, igračkom koju vam baš sada treba donijeti iz drugog dijela stana. Umjesto "ne i pusti", recite mu što da!
- Dopustite starijem djetetu da dira bebu i naučite ga kako da bude nježno te što smije, a što ne smije. Objasnite mu da će beba narasti i da će se onda zajedno igrati, a do tada mu on može čuvati zvečke, loptice, medvjediće…