O slanom i slatkom: o svemu Nemaš svoj stan?! Sasvim nebitno, ako imaš dom.

Sandra Rončević

Iako imam diplomu talijanskog jezika i kulture Sveučilišta u Pisi, mijenjala bih je sutra za bilo koju iz kulinarstva jer mi uprav...

Više >

Neka nemaš, jer nije važno imati svoj stan, vlastito ime i prezime na bezveznom vlasničkom listu u fasciklu na dnu ladice. Važno je imati dom, a dom se ne kupuje, dom se gradi.

 

Živimo u društvu sveznalica i neprikosnovenih savjetnika. Tu mislim na one ljude koji sve znaju bolje od tebe, koji se u sve upliću i koji postavljaju upravo ona pitanja na koja nitko nikom nije dužan dati odgovor. Nitko nikome, zapamtite, pa ni sebi samima, ako baš nećete. A jedno od tih pitanja je i pitanje posjedovanja vlastitog stana.

Nemaš svoj stan?! Ovo je obično i pitanje, i nevjerica u jednom. Ih, danas svatko ima svoj stan, barem je danas lako do kredita! (Danas je lako do svega, sve je svima na dohvat ruke, lagano i dostupno, obično mrmljam u bradu.) Odmah potom slijedi novo, više retoričko pitanje jer ih, da budemo potpuno iskreni, uopće ne zanima odgovor, a ono glasi: Zašto bacaš novce, zašto nekom drugom puniš džep?

 

Ispadaju im oči u nevjerici

A kad ih samo blago pogledam i odgovorim da ne bacam, da je stanovanje moj redovni trošak života, tek tada im ispadaju oči u nevjerici, uz obavezno njihanje glavom lijevo-desno, u njihovom stručnom neodobravanju  i šaptanje ispod glasa: tolike godine natukla, a nema svog krova nad glavom, nije to dobro, tako rasipavat novce. Čije novce? Svoje novce. Sama sam ih zaradila, sama ih trošim, na odluke koje sama donosim. Točka. Mani me se, boga ti.

Eto, nemam svoj stan. Ne znam hoću li ikada i imati taj stan kao stan pretvoren u zbroj kvadrata plus terasa i parkirno mjesto, u najboljem slučaju garaža jer imati vlasnički list određene kvadrature sa zlatnom pločicom na protuprovalnim vratima nije moj prioritet. Nije nikad bio, a kako vrijeme prolazi i kako se svijet rapidno mijenja, sve manje će i biti. Volim svoju slobodu kretanja i bivanja tu.

Volim spoznaju da sutra mogu zalupiti vratima i promijeniti kvart, grad, državu. A najviše volim činjenicu da u mojim pričama ne postoji niti jedno ljudsko biće koje je u nekoj bankovnoj arhivi odloženo u ladicu natrpanu spisima pod imenom "jamac" jer nisam od onih obiteljski potkovanih, niti od onih koje su se po narodnim mjerilima "dobro udale", još gore - nisam se ni onako pravo, s potpisom, udala (palite se babe narikače!) - pa da bez kredita dođem do ključa i vlastitog brojila za struju.

Pardon, to nikad ni ne bi bilo moje jer je u vlasništvu HEP-a. Briga me za brojilo, ono ionako vrti po svom!

kljuc

"Dom nije mjesto, dom je osjećaj, a tko to ne razlikuje, neće biti sretan."
[Snimila: Sandra Rončević]
 


 

Zato imam nešto posebno

Ali imam ono što mnogi s vlasničkim listom nemaju, imam dom. Imam taj kutak u svom mikrosvemiru koji ima i svoja vrata, i svoj ključ. I baš sve iza tih vrata, kad iznutra okrenem ključem, je moje.

Moj spokoj, moj nered, moji mirisi, moji nemiri, moje sjene i obrisi, moja glazba, moje sretno "dobro jutro i laka ti noć", moje šaputavo "nisam ti dugo rekla da te volim", moje zahvalno "skuhao si kavu, hvala ti", moje nostalgično "brzo ću natrag s puta" i brižno "podgrij si jelo iz hladnjaka, imaš za dva dana". Imam i ruku, i rame, i jastuk. Ali i sebe samu. I milijun priča i sretnih, i tužnih, ispričanih između zidova.

Naših i tuđih. Živim svoj život dan po dan, sve bez vlasničkih papira. Jer dom nije mjesto, dom je osjećaj. I njegova cijena ne nosi mjernu jedinicu "euro po kvadratu", naprotiv.

Vrijednost doma mjeri se smjehovima utkanim u njegove zidove, bez obzira na čijem su vlasničkom listu i s kojom kvadraturom oni upisani.


Ako ste propustili moje dosadašnje "crtice" na portalu Živim.hr, možete ih pronaći ovdje...

I ne zaboraviti, pratiti me možete na Živim.hr, ali i na mom blogu, te na Instagramu i Fejsu :)

Facebook komentari