Dojenje je super. Gdje god se nalazila uvijek sa sobom imam idealnu hranu za svoju bebu koja je uvijek svježe pripremljena, optimalne temperature i u spremniku koji usput bebi pruža utjehu i mir. Nema steriliziranja bočica, skupih formula, niti hrpe opreme koju moram nositi sa sobom pri svakom izlasku iz kuće. Kad god je moj sinčić gladan, samo ga privinem uz sebe i stvar je riješena.
Da, dojenje doista je super. Samo što je u mojem slučaju ovoj fazi kad mi je dojenje super, prethodilo dva i pol mjeseca potpunog pakla. A o tim poteškoćama ne priča se baš puno.
Dojenje se danas potiče puno više nego u doba naših majki. Tada je dojila samo ona kojoj je to prirodno i otprve krenulo, a ako mlijeko nije odmah dolazilo, žena bi mislila da jednostavno nema dovoljno mlijeka i kretalo bi se s dohranom. Danas se zna da rijetko koja žena zaista nema dovoljno mlijeka ili da mlijeko nije 'dovoljno jako', već da je potreban nešto veći trud da sve sjedne na svoje mjesto.
Sisao je već nakon par minuta od poroda
Rodila sam u Vinogradskoj koja je jedna od bolnica 'prijatelja djece'. To, između ostalog, znači i da omogućuje mamama i bebama zajednički boravak u sobi što je vrlo važno namjeravate li dojiti. Naime, bebino sisanje tih prvih dana potaknut će izlučivanje mlijeka pa je zato važno novorođenče staviti na prsa čim prije. Moja beba je tako sisala već par minuta nakon rođenja. To prvo mlijeko, tzv. kolostrum za bebu je vrlo važan, a da 'nadođe' i ono pravo mlijeko obično je potrebno nekoliko dana.
No, poticanje mlijeka samo je dio problema. Naime, i samo dojenje može biti prilično bolno pa čak i onda kad sve radite kako treba i slijedite sve upute. Dan-dva nakon poroda požalila sam se medicinskoj sestri da mi je dojenje vrlo bolno.
- Morate paziti da je beba dobro prihvatila bradavicu. Mora zahvatiti čitavu areolu i donja usna joj mora biti izvrnuta van. Pazite da dijete dobro i jako zine prije nego počne sisati.
Međutim, bol nije prestajala iako je sve bilo u redu i maleni je sve radio kako treba. Sestra mi je rekla neka samo i dalje pazim da dijete pravilno sisa pa će bol s vremenom minuti.
- Kad će me to prestati boljeti? Znate, on je na dojci po cijeli dan...
- Pa trebalo bi postati lakše za dva do tri tjedna. Za šest tjedana bol će sigurno proći.
Znači, još 'samo' šest tjedana cjelodnevne muke. Samo. Zanimljivo je to kako ti za sve bolove s kojima se susretneš nakon poroda svi kažu: 'Ma to ti je normalno, strpi se koji tjedan ili mjesec'.
Prvo bol, a sad već rane i krvarenja
Kad smo došli doma, muke s dojenjem su se nastavile iako tih prvih dana bolova ima toliko da mi se bolno dojenje i nije činilo tako strašnim. Maleni je sisao, no svaki čas bi zaspao prije nego bi se uspio do kraja najesti. Zbog toga su naša dojenja zapravo trajala po čitav dan. Na bradavicama su se pojavile ranice, a onda je počelo i krvarenje. Zbog tih ranica, tzv. ragada, dojenje je postalo još mučnije. Jedne je večeri maleni uz malo mlijeka bljucnuo i priličnu količinu krvi. Premrla sam od straha, no onda sam shvatila da je to moja krv.
Kako bih bradavicama dala priliku da barem malo zacijele, nekoliko sam puta djetetu dala bočicu i za to vrijeme višak mlijeka izdojila izdajalicom. Niti taj postupak nije potpuno bezbolan, ali je ipak bilo malo lakše nego dojenje.
No ragade su bile samo dio problema. Još u bolnici, kad se mlijeko krenulo stvarati, počela sam u dojkama napipavati kvržice. Većine sam ih se, zahvaljujući pomoći medicinske sestre i masaži, uspjela riješiti, no jedna u desnoj dojci bila je naročito uporna. Zato mi je sestra savjetovala da i kod kuće svakako nastavim s masažama, izdajanjem, toplim i hladnim oblozima i da za pomoć zamolim patronažnu sestru.
No tvrdoglava kvrga se nije dala, a nešto prije Božića dodatno je narasla, svrdnula se, dojka je natekla, a mene je za krevet prikovala visoka temperatura. Savjetnica za dojenje udruge Roda preko telefona mi je savjetovala da svakako nastavim s dojenjem jer beba najbolje može povući zaostalo mlijeko, ali i da je došlo vrijeme da se javim liječniku. Kako su bili blagdani, nisam mogla ići svojoj liječnici, već sam otišla u Vinogradsku na hitnu.
Iz dana u dan sve gore
Liječnik koji me pregledao rekao je neka samo nastavim s dojenjem, masažama i izdajanjem, dao mi Klavocin, antibiotik širokog spektra i poslao me kući. No stanje se nije popravljalo. Na samu Staru godinu ponovno sam se pojavila u Vinogradskoj na hitnoj gdje me primila dežurna liječnica i odmah krenula s ispitivanjem:
- Dojite li?
- Da.
- Stavljate li bebu u takav položaj da bradom masira kvrgu?
- Stavljam.
- Stavljate li tople obloge ili se tuširate toplom vodom prije izdajanja ili dojenja a hladne poslije?
- Da.
- I kažete da pijete antibiotike?
- Da.
- Hm. Pozvat ću dežurnu sestru. Ona je i savjetnica za dojenje.
Kad je sestra došla, postavila mi je isti set pitanja.
- Dojite li?
- Da.
- Stavljate li tople obloge...?
- Stavljam.
No prije nego je stigla do kraja, doktorica ju je prekinula:
- Ma sve je gospođa probala. Dobro je informirana. Ništa, to mlijeko svakako mora van.
Odveli su me u susjednu prostoriju gdje su nam se pridružile još dvije medicinske sestre. Na upaljenu dojku stavile su mi vruće obloge i onda počele s izdajanjem.
Od boli ravno u - nesvjest
Dakle, ta bol je nešto što se ne da opisati! U tom bih trenutku odmah pristala na još jedan porođaj nego da se nastavi ovo mučenje. Da nekako izdržim, dale su mi ibuprofen od 600 miligrama, no on je pomogao tek toliko da se ne onesvijestim od bolova. Nešto mlijeka su uspjele izdojiti, no uporna kvrga još je uvijek bila tu. Nakon par sati poslali su me kući uz savjet da to 'nastavim malo masirati i izdajati', a i antibiotik bi uskoro trebao početi djelovati.
No to se nije dogodilo. Unatoč nevjerojatnoj boli nastavila sam dojiti jer bi prestanak dojenja sada bio najgora opcija, a s masažama i izdajanjima mi je svaki dan pomagala i patronažna sestra. I dok bi ona masirala ranjenu dojku, ja bih plakala i grčevito se držala za rub stolice. Ali bolna kvrga se nije niti pomaknula.
Jedina savjetnica koju još nisam kontaktirala je ona u Domu zdravlja. Nazvala sam ju, ispričala o čemu se radi, na što me ona pitala jesam li to pokušala 'malo izmasirati i izdojiti'. Na to sam njezino pitanje briznula u plač i rekla da ću poludjeti ako mi još samo netko spomene masiranje i izdajanje i da je to jedino što po cijele dane radim. Osim što se kljukam antibioticima i tabletama protiv bolova.
- Kakvu korist moja beba ima od ovakvog dojenja? Od mojeg mlijeka je jadničak dobio samo hrpu lijekova! I kakvo je to povezivanje ako se ja tijekom svakog dojenja umalo onesvijestim od bolova? - vikala sam preko telefona na sirotu ženu, ni krivu ni dužnu.
Ipak, strpljivo me saslušala i savjetovala da odem u bolnicu Sv. Duh u Laktacijsku ambulantu. Oni će mi sigurno znati pomoći.
Napokon netko od pomoći
Odmah sutradan otišla sam u ambulantu, a kad je vrlo prijazna i stručna liječnica vidjela moju sirotu dojku, samo je rekla:
- Uh, pa to je gadna upala, mastitis! Neće to ići van masiranjem. Ništa. Napravit ćemo vam ultrazvuk i poslati vas u hitnu kiruršku ambulantu, a vaše mlijeko na bakteriološku analizu. Nema druge.
Kirurg me vrlo brzo primio i napravio mi punkciju što znači da je iglom i špricom izvadio nešto upaljenog sadržaja koji je također poslao na bakteriološku analizu.
Za dva dana stigli su nalazi. Radilo se o stafilokoknoj upali protiv koje je Klavocin bio nemoćan. Dobila sam ciljani antibiotik kojeg su u apoteci morali posebno naručivati. No ona punkcija nije bila dovoljna. Dijagnosticiran je apsces dojke i morala sam ići na operaciju i to pod općom anestezijom.
Iako je operacija najgore što se može dogoditi - jer se rana ne zašiva već se ostavlja otvorenom, a vi unatoč tome morate nastaviti s izdajanjem - osjetila sam olakšanje jer sam znala da je muka došla kraju. Zahvat je trajao vrlo kratko i već za par sati bila sam kod kuće. No oporavak je bio mukotrpan i bolan, ali bila sam sretna jer sam znala da su to zadnji bolovi koje moram otrpjeti.
Na jednom od previjanja, pitala sam liječnika gdje sam ja to pogriješila i što sam napravila krivo pa da su se stvorili ovakvi problemi. Ovako mi je rekao:
- Ma niste nigdje pogriješili, samo niste imali sreće. Takve se stvari događaju. Naime, ženske dojke zapravo do kraja sazriju tek u trudnoći i tijekom dojenja. Ti mliječni kanali postanu prohodni tek kad nadođe mlijeko. No u nekim slučajevima, poput vašeg, oni nisu prohodni, možda čak niti do kraja spojeni, pa se mlijeko nakuplja, a zbog rana na bradavici dođe do infekcije i stvore se ovakvi problemi. Nemojte kriviti sebe. Sad će sve biti u redu, a moći ćete i nastaviti s dojenjem.
Nakon dva tjedna stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Nastavila sam s dojenjem i na desnu dojku što je još uvijek bilo prilično bolno, ali je nekako išlo. No bol se s vremenom smanjivala. Uporna kvrga je i dalje bila tu, ali je bila manja i nije više toliko boljela. Liječnica iz Laktacijske ambulante mi je rekla da će s vremenom i ona potpuno nestati. Danas tako mogu reći da je dojenje ipak super, unatoč tome što nisam bila te sreće da izbjegnem sve probleme.