Tuširala sam se i napipala neku kvržicu ispod pazuha. Uvjerila sam se da nije ništa. Sutradan opet, kvržica je i dalje tu. Treći dan taj dio nisam ni dirala. Nadala sam se da je više nema, ali se nisam usudila provjeravati. Pomalo sam se počela brinuti. Sjetila sam se poznanice koja je baš završila ciklus kemoterapija zbog raka dojke. Sjetila sam se kolegice koja je isto imala tu groznu bolest. Danas je dobro, ali prošla je pakao... Pa sam išla pitati Google što kaže.
Jesam li poludjeli hipohondar?
'Kvržica ispod pazuha. Može biti opasna, ali je većinom bezopasna. Ipak, provjerite kod liječnika'. Pa naravno, moja je bezopasna. Taman sam nedavno promijenila dezić. Sigurno je od toga. Neću se više uzrujavati oko gluposti. Legla sam navečer u krevet i opet mi je nešto stajalo nad glavom. Što ako je ipak nešto?
Pa krenu crne slutnje. 'Zašto meni, i zašto baš sad? Taman mi je krenulo na poslu. Djeca su mala. Kako bi bez mene? Nije vrijeme za bolest...' Čak sam se i rasplakala.
Stvarno pretjerujem. Odlučila sam se smiriti. Sutra idem na pregled. Idem da bi mi rekli da sam dobro. Zapravo sam ionako uvjerena da nije ništa. I stvarno, ni liječnica se nije previše uzrujala. Zaključila je da je neka bezvezna upala u pitanju. Ispričala sam joj se što sam uopće dolazila, osjećajući se kao neki poludjeli hipohondar. Naravno da se rak događa nekom drugome.
Dijagnoza - zloćudni tumor
Moja vršnjakinja, prekrasna žena veselih plavih očiju, nekako je u isto vrijeme napipala kvržicu. Nije razvlačila s odlaskom doktoru. Nevjerojatno, ali odmah je odlučila vidjeti na čemu je. I, nažalost, imala je pravo. Sve ono o čemu sam ja trabunjala u svojoj glavi u bezrazložnom strahu njoj se desilo u stvarnosti. Jedno jutro se probudila, kao i svako do tad. Popila je kavu, odvela dijete u vrtić, obavila sto i jedan posao, kao i svaka mama. Već je iste večeri legla u krevet s dijagnozom - zloćudni tumor.
Svijet je stao, a zapravo sve je isto. Kako??! Zašto?!
Ispričavam joj se što sam pomislila da je možda sama kriva. Ispričavam se što sam pomislila da sigurno nije pozitivna kakva se čini na van. Jer pozitivni ljudi ne obolijevaju, zar ne kažu tako popularni časopisi? Mora ti se desiti neka trauma u prošlosti, moguće je da na krivi način rješavaš stres, tko zna što jedeš...? Tko je uopće vidio da teška bolest tek tako dođe?!
Kako bi se mi koje nas takve strašne dijagnoze još nisu zadesile (a nadajmo se ni neće) tješili? Kako bi mogli živjeti od silnog straha?
Ispričavam joj se i što sam joj rekla da je ona jaka i da će sigurno sve biti dobro. Tko sam ja da ikome govorim koliko je jak? Pa sama sam premrla od straha samo od pomisli na tumor, a sad nekome pametujem. Izbezumila me i nedavna kćerina temperatura, a ja pričam o tome kako treba biti jak. I kako znam da će biti dobro? Floskule. Glupe floskule. Možda najbolje da zašutim. Da joj ništa ne govorim. A onda će opet misliti da mi nije stalo...
Zašto se bol ne može podijeliti?
A stalo mi je. I ne prestajem misliti o njoj. O tome koliko joj se sad divim što je tako hrabra. Divim joj se jer je ujutro pronašla snagu da se počešlja, stavi maskaru, uslika svoj selfie s bolničkog kreveta, pusti si omiljenu pjesmu. Divim joj se i jer znam da je neizmjerno tužna i zabrinuta, ali ne želi da drugi previše brinu oko nje.
Divim joj se jer razmišlja o svojoj najljepšoj frizuri dok joj se svijet ruši. Što nalazi snage za osmijeh svome djetetu i što ga štiti kao lavica od loših vijesti. Koje nemilice stižu.
Žalim što ne mogu s njom podijeliti dio njene boli. Žalim što ne mogu preuzeti dio njezinog tereta i borbe koja joj predstoji. I što nitko to ne može. I ponajviše joj se ispričavam zbog pomisli da sam se ja ovaj put izvukla i što osjećam neizmjerno olakšanje zbog toga. Jer ona još nije.
