Svakome od nas dogode se prije ili kasnije takva životna razdoblja.
Meni se ovoga ljeta, osim bolesnih roditelja, teže razboljela i jedna od najboljih prijateljica. Evo dok i samo pišem tu riječ "teže" ili "teško", najradije je uopće ne bih napisala jer je moj osjećaj da već samim etiketiranjem nečega "teškim", kao da stvaramo nepotreban dodatni pritisak na bolesnika.
Vjerujem da bolest treba promatrati kao životnu fazu, kao učiteljicu, kao priliku za promjene, za konačno okretanje sebi i svom zdravlju... u njoj ima puno dimenzija koje su intrigantne, poticajne, razbuđujuće... I duboko vjerujem da upravo o tim dimenzijama i svim ostalim podržavajućim i razvedravajućim stvarima trebamo pričati s nama bliskim osobama kad su bolesne.
Kad je moja prijateljica bila u bolnici, nakon operacije, jedno sam popodne ušla u njenu bolničku sobu, noseći u rukama voće i knjige i zatim zastala kao ukopana. U posjeti su joj upravo bili neki prijatelji koje nisam poznavala, bračni par. A njihova su lica izgledala kao da su im potonule sve lađe, u očima im se zrcalio strah i "teška ozbiljnost" i oboje kao da su svojim pogledom i "obješenim" izrazom lica odašiljali poruku: "Ovo je strašno, ovo je tragedija! Jadna ti! Što će sada uopće dalje biti?"
Sivi oblak
"O ne! Ne smiju joj to raditi!" pomislila sam u tom trenutku i brzo krenula razmicati taj gusti sivi oblak koji su njih dvoje energetski kreirali. Široko se smiješeći upoznala sam se s njima i zatim počela vaditi voće i postavljati vedra pitanja. Imala sam osjećaj da su oni uvjereni kako je njihova moralna obaveza biti ozbiljni i imati tragičan izraz lica, da je to znak potpore i suosjećanja prema bolesnici. I malo su u čudu gledali moj osmjeh.
A ja sam pak bila tisuću posto sigurna da je taj stav "to je strašno - jadna ti" upravo najgori mogući odnos koji se može imati prema bilo kojem bolesniku.
Isto je tako loš i stav "Moglo bi biti i gore".
Jednom mi je prijateljica Helena pričala o periodu u kojem je njen suprug bio teško bolestan, a poznanice su i nju i njega "tješile" govoreći im da ima ljudi kojima je još puno gore. Tada im je rekla zanimljivu rečenicu: "Žene drage, kad imate prljavo rublje, da li ga perete u još prljavijoj vodi?"
Poput zrcala
Svi mi na naše bliske bolesne osobe djelujemo poput zrcala - ako im zrcalimo vlastitu zabrinutost, time ćemo još pojačati njihovu i odmoći im u ozdravljenju. No, ako im umjesto toga zrcalimo uvjerenost u njihovu snagu i buduće zdravlje te potičemo njihov duh da živne, probudit ćemo u njima životni elan i optimizam koji doslovno nosi u sebi snagu ozdravljenja.
Kad god je netko u teškom (ili nazovimo ga bolje - izazovnom) životnom razdoblju, ono što mu treba je pozitivna podrška - trebaju mu priče o primjerima ljudi koji su njihovu boljku uspješno prebrodili, treba im da ih netko sasluša i zatim pomogne situaciju vidjeti iz nekog drugačijeg i pozitivnijeg kuta, treba im stabilnost i sigurnost nečijeg smješka!
Znate li onu narodnu: "Čistoća je pola zdravlja?" Meni se čini da bi još važnija bila poslovica: "Optimističan i vedar duh je pola zdravlja." Pa tako pronađete vlastite načine da svog bolesnika što češće podržite, razvedrite i odobrovoljite.
Upravo mi je palo na pamet da bismo taj pristup mogli nazvati "sunny side up". To je inače duhovit naziv za pripremu jaja na oko. Neka vaše unutarnje sunce uvijek bude vidljivo i na raspolaganju vašem bolesniku!