Jeste li zamijetili da glazba, pogotovo pjesme, ima neke neobične i čudesne moći? I da ima sposobnost snažnog i pomalo zagonetnog povezivanja s našom podsvijesti? Sigurna sam da se i vama događaju slične stvari kao i meni, ali možda niste tome pridavali osobitu pažnju.
Primjerice, događa li vam se da slušate neku pjesmu i zatim je, istog ili čak sljedećeg dana, odjednom počnete pjevušiti, ničim izazvani.
I to se ponavlja više puta pa ponekad imate osjećaj da se te pjesme nikako ne možete riješiti, kao da se u vašoj glavi svako malo sam od sebe uključuje neki virtualni CD player. A ponekad se pjevušenje podsvjesno poveže s određenim mjestom pa vam uvijek na istom mjestu odjednom dođe da pjevate istu pjesmu.
Posebna veza
Bilo bi zanimljivo doznati kakva je to posebna veza između glazbe i naše podsvijesti. I zašto se glazba tako snažno povezuje s našim sjećanjem? Znalo mi se puno puta dogoditi da začujem neku staru pjesmu koju nisam čula 20 ili čak 30 godina, počnem je pjevati i zapanjeno ustanovim da još uvijek znam sve riječi. U takvim trenucima uvijek pomislim kako bi se sve važno školsko gradivo trebalo uglazbiti pa bi ga djeca zapamtila za cijeli život!
Ovu kolumnu vam pišem u jednom kafiću koji me potaknuo na ovu temu. Naime, u trenutku kad sam naručivala kavu, počela je svirati pjesma Robbia Williamsa Road to Mandalay. Već samo nekoliko uvodnih taktova istog časa me prenijelo u trenutke od pred petnaestak godina, kad sam pohađala školu Snowlion u Francuskoj i više puta godišnje se vozila s prijateljicama 12 sati tamo i natrag.
Samo par stihova prenijelo me iz kafića na autoput, s pogledom na Azurnu obalu s lijeve strane, u osjećaj uzbuđenja zbog putovanja i osjećaj radosti čavrljanja, smijeha i povjeravanja, dok svira CD s pjesmama Robbia Williamsa kojega smo svaki puta obavezno slušale. Instant vremeplov!
Pitam se kako i zašto se pjesme tako snažno ujedine s našim sjećanjima? Takvi "vremeplovi" me svaki puta ponovno fasciniraju. Ljetos, također, dok smo boravili u pansionu u Logarskoj dolini, jedne sam večeri ustala od večere da se popnem u sobu po topliju vestu. U trenutku kad sam zakoračila na drveno stubište koje vodi na kat, odjednom se iz zvučnika začula pjesma Nights in White Satin i ja sam stala - ukopana i začarana. Pjesma me istog trenutka vratila u razdoblje osnovne škole, sedmi i osmi razred, u polumrak učione, plesnjake koje smo imali povodom 8. marta i sličnih praznika i u ono uzbuđenje djevojčice dok sjedi na klupi poguranoj uza zid, slušajući glazbu i iščekujući koji će dečko doći po nju za ples. Kad god čujem Nights in White Satin ili Angie, istog me trena vremenski stroj zvan glazba prenese u to davno vrijeme kad sam imala 13 godina i pruži mi osjećaj kao da sam tamo.
Čuvari zaborava
Čudesna je moć pjesama i mogu reći da mi se ta čarolija jako sviđa, jer je u svakoj od njih sačuvana energija vremena u kojem je nastala, pjesme su čuvari od zaborava i to (za razliku od knjiga, slika i fotografija) vječno živi čuvari - jednim te taktom ili stihom prebace u 50-te, 60-te, 80-te... I kroz njih svatko od nas može osjetiti energiju vremena, ljudi, atmosferu - brže, stvarnije i neposrednije nego kroz bilo koji drugi sadržaj.
I još nešto - mislim da bi svatko od nas mogao napisati svoju biografiju samo pomoću pjesama koje su nam obilježile svako razdoblje. Pa vam tako predlažem da i vi razmislite koje su to bile najvažnije pjesme vašeg života? I uživajte pri tom u svom vremeplovu :-)