Ovih dana u našoj kući imamo generalno pospremanje. Stariji sin Teo vratio se sa završne godine studija u Barceloni i (obzirom da ima slobodno ljeto) odlučio je dio vremena posvetiti tome da svi zajednički izokrenemo čitavu kuću, pobacamo sve što se nagomilalo i raščistimo je do najmanjeg kutka. Sve nas je potaknuo na akciju i beskrajno sam mu zahvalna na tome.
Nisam ni slutila koliko će nam dana trebati za taj pothvat - čitav tjedan! Nevjerojatno je kolika se količina stvari (a pogotovo stvarčica) pronađe u ovakvom čišćenju - taman kad pomislimo da smo većinu nepotrebnog izbacili, ponovno iz raznih zakutaka, polica ili ormarića 'prokuljaju' nove količine.
Ja sam u svemu tome osvojila titulu 'najvećeg hrčka' - najviše je mojih 'čudnih stvari' posvuda. Pogotovo, obzirom da smo pred godinu dana imali veliko spremanje u stanu mojih roditelja pa su i mnoge sitnice iz mog djetinjstva tada poslane u našu kuću.
Zaboravljeni dijelići života
I tako 'hrčak' pregledava stotinu dragih uspomena. Otkrivam na svakom koraku zaboravljene djeliće svog života - razne predmete, papiriće, pisma, crteže, fotografije. Oduvijek sam imala potrebu takve stvari sačuvati.
Vrijednost svakog tog predmeta je u vrsti emocija koje izaziva. Dok promatram crteže iz djetinjstva, sjećam se ponosa koji sam osjetila kad sam ih naslikala. Mali tanjurići i šalice koje sam izradila za svoje Barbie lutke sjećaju me na radost kreiranja. Fotografije otkačene proslave Nove godine na otoku Lastovu iz studentskih dana vraćaju me u osjećaj mladosti-ludosti.
Pitam se - zašto imam potrebu sve to čuvati? Mnogi ljudi nemaju takvu potrebu.
Imam osjećaj da su ti tragovi mog života poput nekog dokaza da sam živjela, da sam uopće bila ovdje. I ujedno su podsjetnici za mene samu - na sve one Sanje koje sam već zaboravila, drugačije od ove današnje.
Isto tako, čini mi se da sve to čuvam i zato da bih vlastitoj djeci bolje mogla objasniti sebe, da razumiju kakva sam bila u njihovim godinama. No možda to njih i ne zanima?
U velikoj, već pohabanoj mapi, pronalazim projekte s fakulteta. "Vidi ovo Teo, tu smo imali zadatak isprojektirati stambeni niz, a ja sam uvijek nastojala napraviti nešto neobično pa je prednja fasada izgledala kao da su kuće nakošene na jednu stranu - pogledaj kako ludo!"
"Da, baš je fora!" - Teo baca kratak pogled na nacrte i nastavlja dalje s pospremanjem.
Zapravo, ti detalji o našim životima koji nama puno znače, ustvari nikoga jako ne zanimaju.
Bude sretne osjećaje
Osim toga, iako svi ti predmeti u meni izazivaju sretne osjećaje, ipak sam zbog njih napunila kuću 'starom energijom'.
I bez obzira na to što je većina tih uspomena bila pohranjena u spremištu ili ormarima, ipak sam njima energetski zakrčila prostor - a time, na podsvjesnom nivou, i svoj život!!! Sve ja to predobro znam, ali prije ovakvog potpuno temeljitog pospremanja nisam bila ni svjesna količine svega što je moj unutarnji hrčak sačuvao.
I zato sam napravila ovako: kupila sam jednu lijepu veliku kutiju i u nju sam pohranila sve svoje najvažnije uspomene - dnevnike, pjesme i priče koje sam pisala, poneko pismo, skijaške medalje... To će biti kutija u kojoj čuvam radosne trenutke svog proteklog života, kutija samo za mene i moj gušt. A sve ostale papiriće, tanjuriće, nacrte i uspomene - bacam! I oslobađam svoj prostor i sav život koji je preda mnom nepotrebnih tereta, kako bi mi nove lijepe uspomene bilo još lakše kreirati!
Pa tako potičem i vas da u ovom ljetnom periodu, kad svi imamo više vremena, s veseljem oslobodite prostor u kojem živite svega što je vaš unutarnji hrčak nagomilao. Čim omogućite svom okolišu da 'prodiše', prodisat ćete i vi! Vjerujte mi, govorim vam iz vrlo svježeg iskustva!