U ovo blagdansko vrijeme u našem Sretnom danu uvijek obilježimo i jednu posebnu prigodu - godišnjicu prošlogodišnje radionice Ostvarivanja želja. Svaka grupa zajedno provede 10 tjedana, zajednički čineći korake prema ostvarenju svojih snova, a nakon završetka radionice mnoge stvari se pokrenu i počnu odmatati i materijalizirati pa je nakon godinu dana pravi trenutak da se grupa ponovno okupi i svatko ispriča svoje novosti - što se sve dogodilo i što se ostvarilo od njihovog posljednjeg susreta na radionici.
Međusobna podrška
Te su mi godišnjice posebno drage jer se svi pritom radujemo svakoj upaljenoj svjećici (za proslavu ostvarene želje) i mnogim neočekivanim iznenađenjima i razvojima događaja. Svaka grupa ima specifičnu energiju i svaka je povezana na svoj način, no jedno je svima zajedničko: međusobna podrška i vjera u to da je sve moguće.
Tako je i ovoga petka jedna divna grupa imala godišnjicu. U toj su grupi sve žene, više-manje slične dobi i izuzetno su se lijepo povezale, postajući zaista prave prijateljice koje su se viđale i nakon što je radionica završila. Jedina koja je dosta mlađa od ostalih u grupi je 21-godišnja studentica Nina.
I tako smo na godišnjici, uz topli čaj i upaljene lampice i svjećice, svi uživali u izvještajima o novim životnim koracima, promjenama u pogledu na svijet, nevjerojatnim obratima koji su doveli do davno željenog cilja...
Zamislile smo se...
Zadnja na redu za izvještavanje bila je Nina.
Kad je počela govoriti, iz nje je doslovno krenula prštati energija sigurnosti u sebe i Svemir, potpuna otvorenost prema čaroliji života i vrlo jasni i čvrsti životni stavovi. Mi sve ostale, dvostruko starije od nje, slušale smo je naćuljenih ušiju i s oduševljenjem, a na kraju smo i zapljeskale. Na takve mlade ljude zaista trebamo biti ponosni i dopustiti si da i mi od njih možemo učiti.
Pa sam danas tako poželjela i vama prenijeti dvije teme o kojima nas je upravo Nina ponukala da razmislimo.
Nešto drugo je važno
Prva tema je pitanje: koliko vremena u ovim adventskim danima zaista odvajate za uživanje u ljepoti ovog slavlja? Grad je prekrasno okićen, svuda se čuju božićne pjesme, čak nam je i vrijeme naklonjeno pa nije previše hladno. Jeste li odvojili vrijeme za upijanje te lijepe atmosfere, za potpuno opuštenu šetnju, za smijeh i druženje? Ili i u ovim danima prevladavaju obaveze - što ću kome kupiti, što treba skuhati, nabaviti, pripremiti, na koji domjenak moram otići (a ne ide mi se), kome moram poslati čestitku...? Nina nas poziva da zastanemo i svakako si priuštimo i odvojimo trenutke potpuno neobaveznog uživanja u ovim praznicima koje mnogi kroz godinu s radošću isčekuju.
Osim toga, možda puno stvari koje mislite da morate, zapravo uopće ne morate. Dopustite si sve brige i probleme privremeno odložiti na stranu i upiti i prigrliti božićni ugođaj, baš kao što smo mu se radovali kad smo bili djeca! Svi to zaslužujemo!
Druga, također zanimljiva tema je vrlo intrigantna, a odnosi se na vjerski karakter Božića.
Jeste li si ikada postavili pitanje: kako to da mnogi ljudi koji se smatraju vjernicima, uopće ne vjeruju u čuda? Odnosno, vjeruju da su se dogodila čuda koja su opisana u Bibliji, ali istovremeno ne vjeruju da se čudo može dogoditi njima, upravo u njihovom životu, ovakvom kakav jest. Mislim da je ovo božićno vrijeme je odličan trenutak da se svi prisjetimo da je bit vjere upravo - vjerovanje! I da svi počnemo vjerovati u čuda. Ja osobno imam tisuću primjera da su ona moguća (i na dohvat ruke) baš u svačijem životu.
I zato vas u ovim božićnim praznicima (i Nina i ja) pozivamo da:
- Nazovite najbolju prijateljicu/prijatelja i prošetajte zajedno gradom, pričajući samo o veselim stvarima.
- Odlučite neke obaveze koje su vam u ovim danima opterećenje, ove godine naprosto - ne napraviti. Potražite drugačije rješenje i oslobodite si vrijeme!
- Prisjetite se svog dječjeg radovanja poklonima, boru, lampicama...i uronite ponovo u te osjećaje, uživajući u svim ukrasima baš poput djeteta.
- Dopustite si da su sve želje vašeg srca moguće.
- Odlučite vjerovati u čuda!