Teško breme Slušate li sebe ili tuđe strahove?

Sanja Plavljanić-Širola

Sanja Plavljanić-Širola vlasnica je Centra Sretan dan u kojem održava različite radionice usmjerene na sretniji i radosniji život....

Više >

Obratila sam pažnju na osjete u svom tijelu. U grlu i grudnom košu postojao je pritisak, neka stisnuta energija, težina. Je li to strah? Promatrala sam ga. Definitivno nije bio moj. Bilo mi je jako zanimljivo promatrati kako se tuđi strahovi mogu "naseliti" u naše tijelo.

 

Šetala sam sa sestričnom Tamarom po Klenovici. Hodale smo uz more i plažu, obje odjevene u vjetrovke i zakopčane do grla, s kapuljačama na glavi, jer je puhao snažan vjetar i nakon jutarnjeg pljuska još uvijek bi pala poneka kap kiše. Boje oko nas bile su nestvarne - more, nebo i oblaci u svim nijansama plavosive, među kojima se skladno uklapao žutozeleni obris malog otoka koji je nasipavanjem spojen s plažom. Plaža je bila potpuno pusta, a nas smo se dvije smijale jedna drugoj jer su nam samo oči i nosevi virili iz kabanica. Bura je bila jaka i stalno kao da je mijenjala smjer. U jednom smo trenutku zastale na puteljku.

"Pogledaj ovu vrtnju valova!" uzviknula je Tamara.

Valovi su jurili doslovno na sve strane, a snažni zapusi pretvarali su morsku pjenu u bijelu prašinu i podizali je u zrak. Kakav moćan ples prirode! Sunce koje se počelo probijati kroz oblake, dodalo je zlatni odsjaj ovoj veličanstvenoj slici.

U Klenovicu, u kojoj ljetuju moj ujak i teta (koja, by the way, radi najbolje knedle na svijetu), sam navratila na putu prema Lukovu, gdje trebam pomoći roditeljima i bratu da se pripreme za povratak kući i idući dan ih odvesti u Zagreb. Takav je bio plan.

 

Poziv koji sam odbila

Kad smo se Tamara i ja vratile iz šetnje, na mobitelu me dočekalo nekoliko propuštenih poziva iz Lukova.

"Ostani prenoćiti tamo pa dođi ujutro!" rekla je zabrinuto mama kad sam ih nazvala. "Bura je izuzetno jaka i puše 'na refule', opasno je da sada ideš! Osim toga, čak je nazvao i vaš prijatelj koji je ovdje i upozorio nas da sada ne voziš jer je moguće da će i cesta kod Senja biti zatvorena!" Moja uvijek brižna majka bila je u velikom strahu za mene.

I ujak i teta su se zabrinuli: "Možda je stvarno bolje da ostaneš ovdje noćas, bura je zaista jaka, a ti si sama u autu, auto će biti lagan na cesti!"

Iako znam da ti njihovi strahovi i brige izražavaju samo ljubav i potrebu da me zaštite, nisam ih imala namjeru prihvatiti.

"Vjerujte mi da znam što je doista jaka i opasna bura, sjećam je se još iz djetinjstva, po takvoj se buri ne može hodati, doslovno te nosi i baca na zemlju, a ova nije takva. Vozit ću polako i sve će biti u redu." objasnila sam i jednima i drugima.

"Osim toga, da sam u životu dopuštala svojim strahovima da odlučuju, sjedila bih sada u nekom sigurnom kutu i ne bih bila postigla pola stvari koje sam uspjela napraviti." dodala sam.

 

Neće me zaustaviti

"Ne pada mi na pamet da mi stane na put jedna obična bura!" - rekla sam smijući se naglas jer sam se odjednom osjećala poput junaka iz nekog stripa. Iako zabrinuti, i ujak i teta su se nasmijali pa sam Tamaru i njih zagrlila i poljubila, sjela u auto i krenula prema magistrali.

Magistrala je bila pusta, nigdje nijednog vozila. "Kad bi stvarno cesta oko Senja bila zatvorena, uvijek se mogu vratiti." rekla sam samoj sebi i nastavila dalje. Usprkos zapusima bure, moj auto je stabilno klizio cestom.

Obratila sam pažnju na osjete u svom tijelu. U grlu i grudnom košu postojao je pritisak, neka stisnuta energija, težina. Je li to strah? Promatrala sam ga. Definitivno nije bio moj. Bilo mi je jako zanimljivo promatrati kako se tuđi strahovi mogu "naseliti" u naše tijelo.

Ja se zaista nisam bojala (dapače, uvijek uživam u prirodnim silama - buri, gromovima, oluji, opija me njihova veličanstvenost) no moje tijelo je preko riječi koje sam čula preuzelo vibraciju straha. Jako su mi zanimljiva takva opažanja.

"Hm, hajde da ovoga riješim!" odlučila sam i počela isprobavati različite načine disanja. Najdjelotvornije je bilo sljedeće: snažan udah sunčeve svjetlosti (sunce je sada već bilo potpuno izašlo izvan oblaka), a zatim vrlo vrlo polagano izdisanje, uz opuštanje. Nakon samo nekoliko takvih udisaja-izdisaja pritisak je nestao.

Upalila sam radio i začula prve taktove pjesme "My Way". Nasmijala sam se i počela glasno pjevati zajedno sa Sinatrom. Uskoro su cestom prošli i drugi automobili, ja sam radosnog srca pjevala jednu od najgenijalnijih pjesama ikad, bura je izvodila svoj vlastiti ples s valovima, a moj me auto bez ikakvih problema uskoro spustio malom cesticom do Lukova, skidajući breme straha i s maminih leđa.

 

Tako i vi - kod velikih i malih odluka, kad se ljudi oko vas boje, uvijek se upitajte:

  • Što ja osjećam?
  • Je li ovaj strah moj?
  • Želim li poslušati strah ili svog unutarnjeg junaka?

 

Facebook komentari