Čini mi se da ima ljudi koji se osjećaju bezvoljno i depresivno prvenstveno iz razloga što su upravo na tu spoznaju potpuno zaboravili!
Kad se sasvim okupiramo i uronimo u ovaj naš civilizirani "stroj" - u način života koji je pun problema i pravila, tada nam se život može učiniti previše ozbiljnim i napornim i teško pronalazimo vlastitu unutarnju radost. A sve je uvijek jednostavnije nego se čini i radost nam je uvijek na dohvat ruke - najčešće u malim stvarima, koje većinom ništa ne koštaju!
Jutros sam tako, primjerice, za doručak jela trešnje i uživala u svakoj sekundi tog malog rituala: divila sam se njihovoj snažnoj i svježoj crvenoj boji, savršenom obliku i glatkoj sjajnoj površini, osjećala svaku komponentu tog slatkog prirodnog okusa, kad bi koža puknula pod ugrizom i crveni sok dotakao moje nepce. Ako mene pitate, trešnje su čista čarolija!
Kao da imaš svo vrijeme svijeta
A vikend koji je za nama suprug i ja smo konačno malo 'pobjegli' iz Zagreba, na poziv prijatelja, u Istru. Najviše volim druženja u kojima svatko može raditi što želi i voli pa sam tako u jednom trenutku obukla svoju laganu ljetnu haljinicu - crnu s puno bijelih točkica, prebacila mali ruksak preko ramena i uputila se biciklom u 'istraživanje svijeta'.
Nema mi draže pustolovine, nego kad se vozim biciklom bez plana i samo uživam u svakom trenutku, kao da imam sve vrijeme svijeta i s potpunom prisutnošću istražujem čime će me priroda iznenaditi.
Pa sam tako zastala pored jedne livade na kojoj je u daljini bilo drvo ogromne krošnje i odlučila po njoj prošetati bosa. Sunčanim nebom plovili su paperjasti oblaci, a ja sam hodala polako, pažljivo spuštajući stopala na travu, u tišini u kojoj se čuo samo lagani vjetar i ptice i uživala u dodiru zemlje na tabanima, povjetarca na licu i moje ljetne haljinice koja mi je lelujala oko nogu. Punila sam se energijom zemlje, sunca i vjetra.
Bivajući tako potpuno prisutna sa svakim svojim korakom, odjednom sam spazila malu kuglicu u travi - veličine oko centimetra. Bila je zlatne boje! Potpuno zlatna se sjajila na suncu. Nisam nikad vidjela nešto takvo! Zatim sam malo dalje uočila još dvije. Pa još tri. Što bi to moglo biti? Možda je to 'proizvela' neka životinja? Ili je unutra začahurena kakva (zlatna) bubica? Uzela sam jednu kuglicu sa sobom, oduševljena ovim neobičnim iznenađenjem.
Nastavila sam dalje prema drvetu i kad sam kročila u sjenu njegove velike krošnje, odjednom sam zamijetila pera raznih boja - kao da su indijanci ovdje održavali svoje rituale: tu je bilo prekrasno smeđe pero, pa malo dalje u zemlju zabodeno crno pero, zatim malo paperjesto sivo pero i meni zdesna prekrasno paunovo pero! Sjela sam na travu i naprosto uživala u tom neobičnom okružju. Odlučila sam ponijeti smeđe pero sa sobom.
Divljenje prema životu i svijetu
Nakon još pola sata vožnje kroz šumice i proplanke, sišla sam do mora i sjela na plažu.
Izvadila sam tekicu i počela pisati. A onda je na moju tenisicu sletio mali leptir koji je bio identičan kao i moja haljina - crni s bijelim točkicama. Jako sam mu se obradovala i malo s njim popričala, a on je ostao na mojoj tenisici dobrih petnaest minuta! Ma prava čarolija.
Nedaleko od mene na plaži se igralo troje djece, mali Talijani. Najmlađa je bila djevojčica od oko četiri godine. Na zidić je položila neko svoje 'blago' - nešto zamotano u komad bijelog papira i s velikom je pažnjom to odmotavala i pokazivala dječacima. Pretpostavljam da se radilo o nekim školjkicama ili kamenčićima.
Njen izraz lica pun istraživačkog duha, mašte i udivljenja prema svijetu govorio mi je da je upravo to ono što je najvažnije da kroz čitav život očuvamo i nosimo sa sobom: dio nas koji je pun divljenja prema životu i svijetu.
Djevojčica je u potpunosti znala da je svijet čudesno mjesto, važno je da se toga što češće sjetimo i mi!